PSYCHONEUROENOCRINOLOGY OF STRESS

Stresni odgovor ili adaptivni sindrom je prilagodbeni mehanizam na promijenjene uvjete okoliša u kojem u odgovoru na stresor dolazi do aktivacije simpatoadrenalnog sustava i glavne neuroendokrine osi prilagodbe na stres, osi hipotalamus-hipofiza-nadbubrežna žlijezda. Njen je krajnji produkt kortizol koji ima imunosupresivno i kataboličko djelovanje potičući glikogenolizu, proteolizu, glukoneogenezu iz aminokiselina i lipolizu te antagonizirajući djelovanje anaboličkih hormona inzulina, hormona rasta i spolnih steroida. Neuroendokrina imunomodulacija odvija se preko autonomne inervacije organa imunosnog sustava, kao i preko hormonskih receptora na imunosnim stanicama. Dok akutni stresni odgovor stimulira mobilizaciju leukocita, kemotaksiju i produkciju protutijela, kronični stres djeluje imunosupresivno. U kroničnom stresu dolazi do senzitizacije akutnog stresnog odgovora, ali i do disfunkcije osi HHN i njene smanjene reaktivnosti na superponirani akutni stres čime se promične proupalno djelovanje katekolamina. Povećavanje alostatskog opterećenja iscrpljuje organske sustave i dovodi do njihovog trošenja te ubrzanog razvoja bolesti. Smatra se da je upravo ovo mehanizam u podlozi razloga brojnih multifaktorijalnih bolesti koje danas čine velik dio morbiditeta i mortaliteta. Ponavljano korištenje primitivnih strategija nošenja sa stresom što produljuje lučenje kortizola, izostanak pozitivnih uzora u roditeljskih modela ili ponavljana izloženost preplavljujućem stresu tijekom djetinjstva mogu dovesti do učvršćivanja maladaptivnih načina nošenja sa stresom. Izgradnja zdravih strategija nošenja sa stresom i gradnja otpornosti na stres kroz društvene i psihoterapijske intervencije te promicanje salutogeneze moglo bi imati pozitivne učinke na opće zdravlje kako pojedinca tako i populacije.The stress response is an adaptive mechanism which enables adjustment to environmental changes. Stressors induce the activation of the sympathoadrenal system as well as hypothalamic-pituitary-adrenal (HPA) axis which is the most important adaptational system. Its activation results in the secretion of cortisol, a steroid hormone that has immunosuppressive and catabolic effects, including glycogenolysis, proteolysis, lipolysis and promotion of gluconeogenesis from amino acids as well as antagonising anabolic effects of insulin, growth hormone and sex steroids. Neuroendocrine modulation of the immune response is exerted through sympathetic and parasympathetic innervation of lymphoid organs as well as activation of hormone receptors on immune cells. While acute stress response promotes leukocyte mobilisation and function, chemotaxis and antibody production, chronic stress causes immunosuppression. Acute stress response sensitisation in periods of prolonged stress, along with HPA axis dysregulation, promotes the proinflammatory effect of catecholamines. Increasing allostatic load causes the wear and tear effect on the effector systems which might be an underlying mechanism in the development of various multifactorial diseases which comprise a large part of morbidity and mortality today. Usage of primitive coping strategies which prolong cortisol secretion, lack of positive role models or repeated exposure to multiple adverse childhood experiences (ACEs) can cause the establishment of maladaptive coping strategies. Learning to use healthier coping strategies and increasing resilience though social and psychological interventions along with promoting salutogenesis could have positive effects on the general health of an individual and the whole population