Nezakoniti dokazi: Teorijske i praktične dvojbe u svjetlu prakse Europskog suda za ljudska prava

U početnom dijelu rada izlažu se temeljni teorijski sadržaji vezani za vrste, podrijetlo i svrhu dokaznih zabrana. U nastavku slijedi osvrt na dokazne zabrane u njemačkoj kaznenoprocesnoj teoriji, zakonodavstvu i praksi. U središnjem dijelu rada raspravlja se o dokazima čija uporaba dovodi do povrede prava na pravičan postupak propisanog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. S time u vezi ispituje se kada do ocjene Europskog suda za ljudska prava o postojanju povrede prava na pravičan postupak dovodi upotreba dokaza pribavljenog povredom čl. 3. Konvencije, a kada je ta ocjena rezultat ispitivanja pravičnosti postupka kao cjeline. U posebnom se poglavlju ispituju slučajevi povrede čl. 6. Konvencije poticanjem na kazneno djelo i primjenom „posebnih istražnih metoda“. Slijedi analiza mehanizama izvršenja presuda Europskog suda za ljudska prava, koja je u kontekstu nezakonitih dokaza osobito relevantna zbog mogućnosti obnove kaznenog postupka. U završnom se dijelu rada o nezakonitim dokazima raspravlja iz perspektive Zakona o kaznenom postupku, pri čemu se osobito uzima u obzir recentna sudska praksa. U sklopu navedenog u zasebnim se odlomcima razmatraju procesne posljedice korištenja nezakonitih dokaza i pojedine kategorije nezakonitih dokaza prema čl. 10. st. 2., nakon čega se raspravlja o odvagivanju interesa kaznenog progona i povrede prava predviđenom u čl. 10. st. 3. Zakona o kaznenom postupku. U zaključku se iznose i prijedlozi de lege ferenda