THE PROTECTION OF WOMEN IN ARMED CONFLICTS

Međunarodna zajednica je dugi vremenski period bila neuspješna u pokušajima da zaštite žene od svih oblika zlostavljanja tijekom oružanih sukoba. Prekretnica se zbila ranih devedesetih godina prošlog stoljeća kao odgovor na brojna nasilja počinjena tijekom oružanog sukoba na području bivše Jugoslavije i Ruande. Status žena tijekom oružanih sukoba može se razmatrati s nekoliko različitih aspekata, a svakako je najvažniji onaj kojim im se dodjeljuju prava i zaštita primjenjiva na civilno stanovništvo. Temeljna zaštita u tom pogledu osigurana je odredbama Ženevskih konvencija iz 1949. godine i Dopunskim protokolima iz 1977. godine. Potaknuti stravičnim događajima koji su se zbili tijekom Drugog svjetskog rata, Međunarodni odbor Crvenog križa inicirao je donošenje Ženevskih konvencija u svrhu poboljšanja statusa žrtava rata. 1977. godine usvojena su dva Dopunska protokola kako bi se proširila i osnažila zaštita osigurana Ženevskim konvencijama. Ti međunarodni ugovori tvore pravo primjenjivo na oružane sukobe, te isto tako sadrže odredbe koje se primjenjuju specifiĉno na žene. Mnoge od tih odredbi teže zaštiti žena u određenim situacijama, kada su žene primjerice trudne ili su majke malodobne djece. Ostale odredbe reguliraju primjerice tretman prema ženskim ratnim zarobljenicima itd. Mnogi pokušaji u cilju zaustavljanja nasilja usmjerenog prema ženama tijekom oružanih sukoba, učinjeni su od strane Ujedinjenih naroda. Samo neki od primjera su UN-ova Svjetska konferencija o ljudskim pravima održana u Beču 1993. godine, kojom je prepoznato da je nasilje nad ženama jedno od važnih pitanja zaštite ljudskih prava. Zatim Deklaracija o uklanjanju nasilja nad ženama usvojena od strane Ujedinjenih naroda 1993. godine, kojom se identificiraju tri ključne kategorije nasilja nad ženama, odnosno fizičko, seksualno i psihičko nasilje. Eksplicitno je istaknuto da su žene u oružanim sukobima posebice ranjive. Veoma su značajna tijela Posebnog predstavnika o nasilju nad ženama i Posebnog predstavnika Glavnog tajnika o seksualnom nasilju u oružanim sukobima osnovana od strane Ujedinjenih naroda, a čija je zadaća izvještavati o situacijama i glavnim problemima glede tih pitanja. Zatim Četvrta Svjetska konferencija Ujedinjenih naroda održana u Pekingu, na kojoj je bilo mnogo govora o nasilju nad ženama tijekom oružanih sukoba. To je izraženo Pekinškom deklaracijom i Platformom za akciju, kojom se identificiraju žene i oružani sukobi kao jedno od dvanaest kritičnih područja na koje se mora uputiti države članice, međunarodnu zajednicu i cjelokupno civilno stanovništvo. Također veoma su važne nekolicina Rezolucija Ujedinjenih naroda kojima se primarno želi sprjeĉiti seksualno nasilje u oružanim sukobima, integrirati žene u procese izgradnje mira u postkonfliktnim situacijama itd. 1993. godine, Vijeće sigurnosti osnovalo je ad hoc Tribunal za bivšu Jugoslaviju a u svrhu procesuiranja osoba osumnjičenih za kršenja međunarodnog humanitarnog prava tijekom rata koji je zahvatio bivšu Jugoslaviju. Prilikom osnivanja tribunala, bilo je jasno da će se procesuirati zločini seksualnog nasilja, a što proizlazi i iz Statuta Tribunala koji silovanje kvalificira kao zločin protiv čovječnosti. 1994. godine, tijekom sukoba koji se odvijao u Ruandi, procjenjuje se da je na tisuće žena bilo podvrgnuto seksualnom nasilju i drugim oblicima nasilja. Potaknuti događajima u Ruandi, Vijeće sigurnosti osnovalo je još jedan tribunal poput onoga za bivšu Jugoslaviju. Zadaća tribunala za Ruandu je procesuiranje osoba odgovornih za genocid i ostala ozbiljna kršenja međunarodnog humanitarnog prava počinjenog tijekom sukoba u Ruandi.The international community has, for a long time, failed in attempts to protect women from all forms of abuse during armed conflict. The turning point occurred in the early nineties in response to a great number of violence committed during armed conflict in former Yugoslavia. The status of women during the armed conflicts may be observed in several different aspects and certainly the most important one in which they are awarded by rights and the protection applicable to the civilian population. The basic protection in this regard is provided by the provisions of the Geneva Conventions adopted in 1949. and the Additional Protocols adopted in 1977. Following the horrors of World War II, these Conventions were initiated by the International Commitee of the Red Cross in order to improve the situation of war victims. These treaties form part of the law of armed conflict, and contain certain provisions that apply specifically to women. Many of these provisions seek to protect women in certain situations, for example when women are pregnant or are mothers of young children. Other provisions regulate the treatment of female prisoners etc. Many attempts to stop violence against women during armed conflicts, have occured within the framework of the United nations. Just a few examples are the United nations World Conference on Human Rights held in Vienna 1993., which recognized that violence against women is one of the important human rights issues. Then the Declaration on the elimination violence against women adopted by the United nations in 1993., which identifies three key categories of violence against women, such as, physical, sexual and psychological violence. It explicitly recognizes that women in conflict situations are especially vulnerable. Very important entities are Special Representative on violence against women and Special Representative of the Secretary-General on sexual violence in armed conflicts, established by United Nations and whose tasks are to report on situations and main problems under these issues. At the Fourth World Conference, held in Beijing in November 1995., violence against women during armed conflict was a major theme. This is reflected in the Beijing Declaration and Platform for action, which identifies women and armed conflict as one of the twelve critical areas of concern to be addressed by Member states, the international community and whole civil society. Also very important are the few United nations Resolutions which primarily seek to preclude sexual violence in armed conflict, integrate women into the process of peace- building in post-conflict situations,etc. In 1993., the Security Council created an ad hoc tribunal to prosecute persons suspected of having commited violations of international humanitarian law during the war in former Yugoslavia. At the time of its creation, it was clearly envisaged that the Yugoslav Tribunal would prosecute crimes of sexual violence, and this is reflected in the governing statute of the Tribunal, which expressly refers to rape as constituting a crime against humanity. Inspired by events in Rwanda, the Security Council set up another tribunal such as the one for the former Yugoslavia. The task of the ad hoc tribunal for Rwanda is prosecuting those responsible for genocide and other serious violations of the international humanitarian law committed during the conflict in Rwanda