Ovaj rad problematizira hrvatske liturgijske tekstove, preciznije glagoljske misale pisane hrvatskom redakcijom starocrkvenoslavenskog jezika. Pojašnjene su društveno-povijesne okolnosti hrvatskog srednjovjekovlja u kojem se razvija glagoljaštvo. Pritom, naglašava se uloga Crkve u širenju ćirilometodskog naslijeđa, budući da se glagoljica najviše upotrebljavala u liturgiji, baš kao i hrvatska redakcija starocrkvenoslavenskog jezika. To je pak imalo utjecaj na razvoj narodnog jezika. U radu su kronološki prikazani i opisani rukopisni i tiskani glagoljski misali, kao i fragmenti glagoljskih kodeksa koji su se sačuvali do danas. Osim opisa pojedinačnih misala, u radu se govori i o njihovoj ulozi u kontekstu povijesnog razvoja hrvatskog jezika...