Calcaneal Fracture

Prijelom petne kosti rijedak je i čini 1-2% svih prijeloma i 60% prijeloma tarzalnih kostiju. Godišnja incidencija iznosi 11.5 na 100 000 stanovnika i češća je kod muškaraca. Najčešći mehanizam ozljede aksijalno je djelovanje sile na petu kojoj je glavni uzrok uglavnom pad s velike visine. Prijelom možemo svrstati u dvije skupine: intraartikularne i ekstraartikularne. Klinički se prezentira umjerenim do teškim bolovima, oteklinom, krvnim podljevom, deformitetom pete i nemogućnošću hodanja ili opterećenja pete punom težinom. Ekhimoze koje se javljaju oko pete izrazito upućuju na prijelom. Mogu se javiti i bule, koje su rezultat izrazite traume mekog tkiva i masivnog otjecanja stopala. U anamnezi uglavnom uvijek postoji podatak o padu ili prometnoj nesreći, ali ako on ne postoji, treba propitati osobu boluje li od DM-a ili osteoporoze jer može biti riječ o stres frakturi. Od radiološke dijagnostike najčešće se koristi lateralni, AP i Harrisov aksijalni radiogram, kojim procjenjujemo Böhlerov i Gissaneov kut. CT može biti od izrazite pomoći pri dijagnosticiranju intrartikularnih prijeloma te se nam može pomoći pri rekonstrukciji stopala. Sandersova klasifikacija bazirana na CT-u pomaže pri određivanju vrste prijeloma. Liječenje će ovisiti o vrsti frakture, tako će ekstraartikularni prijelom najčešće biti saniran konzervativnom metodom uz primjenu RICE-a, dok se intraartikularni prijelom primarno može liječiti kirurški i konzervativno. Lateralni pristup je zlatni standard operacijskog liječenja prijeloma petne kosti, ali sve se više teži minimalno invazivnom pristupu – sinus tarzi, zbog bržeg oporavka i manjeg broja komplikacija. U zaključku konzervativno i operacijsko liječenje imaju podjednaku primjenu u primarnom liječenju prijeloma petne kosti, s tim da obje metode imaju svoje prednosti i ograničenja.Calcaneal fractures are uncommon, compromising 1-2% of all fractures and representing 60% of all tarsal fractures. Annual incidence is 11.5 per 100 000 and it's more common in men. The most usual mechanisam is axial loading of the foot caused from a fall. The fracture can be divided into two groups; intraarticular and extraarticular. Clinicly it's presented with severe pain, swelling, haematoma, deformity of the foot and inability to walk. Also weight-bearing of the foot is not possible. Ecchymosis around the heel are usually a sure sign of a calcaneal fracture. We can also find blisters which are resault of a severe trauma of the soft tissue and massive swelling. Anamnesis usually shows an information about a fall or a car accident, but if it's not present then we need to see if the person has DM or osteporosis, because it can be a stress fracture. The initial radiographic evaluation of the patient with a suspected calcaneus fracture should include a lateral, an anteroposterior (AP) and Harris axial view of the hindfoot which we use to determine Böhler and Gissane angle. CT can help us to diagnose some intraarticular fractures, and can help us in reconstruction of the foot. Sanders classification is based on CT scans and can help us determine the type of fracture. Managment depends on the type of fracture. Extraarticular fractures will most likely be treated nonoperatively with the RICE method, while intraarticular fractures can be treated nonoperatively or with surgery. Lateral approach is the gold standard of calcaneal fracture surgery, but the minimally invasive sinus tarsi approach is gaining more popularity because of shorter recovery time and less complications. In conclusion nonoperative and operative methods are regularly used in clinical practice and there is no advantage in either of the two. Both of them have their advantages and disadvantages