Miljenko Stancic and Surrealism in Croatia

Pojam „nadrealizam u Hrvatskoj“ bavi se pitanjima sabranih oko fenomena prodora i širenja temeljno formirane misli, stila ili programa iz jedne sredine u drugu, a pojam „hrvatski nadrealizam“ počiva na nekoj specifičnoj i hrvatskim slikarima zajedničkoj varijanti unutar stilskog repertoara nadrealizma. Kod nas se nije nadrealizam uključio u tradiciju, nego tradicija u nadrealizam. Nije postojala hrvatska nadrealistička škola. Našim bi se prednadrealistima mogli nazvati umjetnici koji su na određeni način već osjećali i u svom radu u određenoj mjeri prikazivali nadrealističke tendencije, bez obzira što se njihov cjelokupan rad ne bi mogao nazvati nadrealističkim (Leo Junek, Marijan Detoni, Vanja Radauš, Krsto Hegedušić, Željko Hegedušić, Antun Motika, Josip Seissel, Slavko Kopač). „Drugi početak“ našeg nadrealizma bio je oko 1953. godine. To je bilo vrijeme nove obnove, nadrealizam je shvaćen kao umjetnost inherentno i kao opće obilježje; nije određeni stil, nego stanje duha tj. postupak njegova otkrivanja. Neki od mladih nadrealista pedesetih godina bili su Josip Vaništa, Biserka Baretić, Vasilij Jordan, Josip Bifel, Vinko Bavčević, Boris Dogan. Miljenko Stančić rođen je 1. III. 1926. u Varaždinu, a diplomirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Prvu je izložbu imao s Josipom Vaništom 1952. u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebi, osnovao je grupu PETORICE s Josipom Vaništom, Valerijem Michiellijem, Ljubom Ivančićem i Ivanom Kožarićem 1955., sudjelovao je na mnogobrojnim kolektivnim izložbama u zemlji i inozemstvu, bio je član internacionalne grupe FANTASMAGIE, s kojom je izlagao u Bruxellesu, Charleroi i Genevi. Imao je četrdesetak samostalnih i oko dvjesto pedeset zajedničkih nastupa. Mnogi su mu, u ranim sedamdesetima, zamjerali da je izdao svoje mogućnosti te umjesto da bude slikarom europskog formata, zadovoljio se biti slikarom kojem se dive njegovi sugrađani. Umro je 13. svibnja 1977. Stančić je smatran začetnikom nadrealizma u Hrvatskoj iako se njegovo slikarstvo svrstava još i u magični realizam, metafizičko, fantastično, fantazmagorično, imalo je dualističku narav, tematski i motivski je tradicionalno, ali ima i elemente metaforičnog, fantastičnog, nadrealnog, čak i apsurdnog i grotesknog. Njegovo slikarstvo bi se grubo moglo gledati kroz četiri osnovna ciklusa – prvi je predstavljen varaždinskim vedutama i pejzažima, drugi ciklus je polufiguracija/apstrakcija s likovima u interijerima, zatim dolazi erotski ciklus i na kraju nadrealistički. Nadrealistička estetika prisutna je otpočetka u djelu Miljenka Stančića. Sve se na njegovim slikama razlikuje od naših ostalih figurativnih slikara: stvarnost kao polaznica pretvara se u nešto nadrealno, drugačije, dvoznačno. Stalni motiv njegovih slika su neposredni doživljaji iz djetinjstva kao i stara jezgra Varaždina u brojnim varijantama. Nadahnut je vlastitim autobiografskim doživljajima. Motiv magarca (magarca-ljubavnika) kod Stančića se javlja već od prvih „Metamorfoza“ (Zagreb, 1950.) do posljednjih crteža (Pučišća, Brač, 1976.), predstavljajući indikatore erotske motiviranosti, ali i pokazateljem trauma koje su ga pratile kroz život. Izvor opsesije likom djeteta leži u doživljaju iz djetinjstva Miljenka, kad su mu otkrili smrt brata kojeg nije poznavao, a s kojim se u svojim slikama često poistovjećivao, stvarajući u licu djeteta ustvari autoportrete. Dominantni su motivi Stančićeva slikarstva prizori spavanja, predodžbe snova i rekviziti spavaonice zauzimaju najistaknutije mjesto. Tu pripadaju i motivi erotskoga „spavanja“ (ljubavnici), prikazi posljednjeg počinka/vječnog sna (mrtvačnice, grobišta) te prikazi nemogućeg koje tek san čini stvarnim (lebdeći pokojnik, leteći izletnici, katapultirani dječaci). Stančić se na sceni pojavio početkom pedesetih godina, u vrijeme slabljenja kontrole nad umjetničkom produkcijom. Udaljio se od proklamirane doktrine i apstraktnih stremljenja pod utjecajem europskih tendencija u slikarstvu. Predstavljao je negaciju svih modernizama. Njegovo slikarstvo bilo je narativno, literarno, bez propagandističke svrhe, u svojoj suštini iskreno i smireno, čime je predstavljao alternativa hrvatskom slikarstvu pedesetih godina, vrativši interijer u doba slikanja gradilišta. Uzori su mu, u formalnom smislu, bili majstori prošlosti, Georges de la Tour i Vermeer. Proučavao je i informelističke stečevine, op-art, konstruktivizam, romantizam i neoklasicionizam. Nezaobilazan je također utjecaj Račića ali i Georgesa Seurata