Hrvatsko gramatičko nazivlje 18. stoljeća

Tema diplomskog rada jest Hrvatsko gramatičko nazivlje 18. stoljeća. Gramatičko ću nazivlje proučavati unutar sljedećih gramatika: T. Babić Prima grammaticae instituti pro tyronibus Illiricis accomodata, 1712.; L. Š. Ljubušak Grammatica latino-illyirica, 1713.; A. Della Bella Istruzioni grammaticali della lingua illirica, 1728.; B. Tadijanović Svašta po malo iliti kratko složenje imenah i ričih u ilirski i njemački jezik, 1761.; M. A. Reljković Nova slavonska i nimačka gramatika, 1767. i M. Lanosović Neue Einleitung zur slawonischen Sprache, 1778. Diplomski se rad sastoji od triju temeljnih cjelina. Osim uvoda, u kojemu je predočen sadržaj pojedinih poglavlja, najveći odnosno središnji dio rada temelji se na proučavanju gramatičkog nazivlja u gramatikama 18. stoljeća. Hrvatsko gramatičko nazivlje ne nalazimo samo u hrvatskim gramatikama, nego i u latinskim i njemačkim gramatikama koje su protumačene hrvatskim jezikom. Tako će u radu, osim gramatičkog nazivlja u Tadijanovićevoj, Reljkovićevoj te Lanosovićevoj gramatici biti riječi i o gramatičkom nazivlju Lovre Šitovića Ljubuška u latinskoj gramatici protumačenoj hrvatskim jezikom, te Della Bellinoj gramatici unutar Dizionaria Uvod u latinsko ričoslaganje. Temeljna je svrha i cilj starih hrvatskih gramatika omogućiti strancima da savladaju hrvatski jezik, ali i školarcima da se pripreme za učenje stranih jezika, najčešće latinskoga. Iza tih i takvih razloga nastajanja gramatika nalazi se autorova želja za opisivanjem, nikako ne i za propisivanjem, premda povremeno nalazimo i upute kako je dobro, a kako nije. Stari su se gramatičari u pisanju svojih gramatika oslanjali na gramatike svojih prethodnika, a kao temeljno polazište bila je prva hrvatska gramatika Bartola Kašića. Iako postoje razlike u gramatičkom nazivlju 18. stoljeća, stari su jezikoslovci često prihvaćali već postojeću hrvatsku gramatičku terminologiju, što je pohvalno, jer nije dobro da se nazivlje za određenu znanost (u ovom slučaju gramatiku) mijenja