Dativ i lokativ u suvremenim hrvatskim gramatikama

U svim sklonidbenim vrstama dativ i lokativ izjednačeni su po padežnom nastavku i njime ih nije moguće razlučiti; ta se dva padeža razlikuju prema prijedlozima s kojima dolaze u rečenici. Lokativ je prijedložni izraz i uvijek dolazi s jednim od prijedloga: u, na, o, po, pri. Sve do gramatike Tome Maretića, odnosno dok dativ i lokativ nisu padežnim nastavkom ujednačeni, prijedlog prema spominje se uz dativ ili se ne navodi kamo spada. Danas ga jedni svrstavaju uz dativ, drugi uz lokativ, a neki tvrde da ovisno o značenju može biti i dativni i lokativni. Većina suvremenih gramatika čuva pravilnu upotrebu navezaka napominjući pojavu njihova miješanja, odnosno gubljenja izvornog oblika. Briga za očuvanje jezične kulture sastoji se od njegovanja dativa s naveskom –u, a upravo uz taj oblik stari tekstovi pokazuju vezivanje prijedloga prema. Gramatike se obično slažu kada je riječ o značenju pojedinih padeža, tek je znatnije odstupanje zabilježeno kod onih koji prema pripisuju i dativu i lokativu