Što (sve) znaju pripovjedači?

Autor u studiji iznosi argumente protiv predstavnika komunikacijske teorije narativa (Gérard Genette, Mieke Bal, Seymour Chatman itd.) koji pretpostavljaju da je pripovjedač inheretan svakom narativnom tekstu. Pritom tvrdi da je pripovjedač konstituiran samo kod onih narativnih tekstova koji sadrže subjektivizacijska razlikovna obilježja. Osim toga dovodi u pitanje pretpostavku apriornoog pripovjedačevog znanja koja čini nejasnom diferencijaciju pripovjednih tekstova koji različito funkcioniraju. Pripovjedni čin je prema mišljenju autora u prvom redu čin nastajanja fikcionalnog svijeta, a ne čin njegova posredovanja. Posredovanje pripada samo specifičnom tipu pripovjednog teksta. Jednako tako autor ne smatra da je pripovjedačevo znanje neophodan atribut pripovjedača, već je to atribut specifičan samo za određen tip pripovjedača koji pripovijeda na način »kao da« poznaje priču koju pripovijeda. Pretpostavka apriornog pripovjedačeva znanja također zamagljuje razlike između fokaliziranih pripovjednih tekstova