Culture and citizenship - an anthropological perspective

Obnovljeno interesovanje za pojam građanstva i njegovo povezivanje sa pitanjima identiteta, kulture, i pripadnosti otvorilo je nove mogućnosti za plodna interdisciplinarna istraživanja i povezivanje prava, političke teorije i antropologije. Antropološki pogledi i odgovori na spojeve i problematizaciju kulture i građanstva, zanimljivi su kako u smislu važnog istraživačkog doprinosa toj temi tako i kao svojevrsan uvid u stanje i razvoj same discipline. Pitanje postoji li antropologija građanstva – kao i treba li je konstituisati kao posebnu subdisciplinu (ili je reč o nečemu što pripada domenu političke antropologije ili antropologije prava) – ostavila bih otvorenim i dodala da se u ovom radu niti zalažem za takvo omeđavanje disciplinarno-predmetnog usmerenja niti takve podele smatram nužnim. Prevashodno sam zainteresovana da pokažem kako građanstvo može biti smatrano posebnom temom za (interdiscilinarno) istraživanje, sa visokom relevancijom za antropološku disciplinu, te kako je antropologija znatno doprinela savremenim debatama o kulturi i građanstvu, ali i kako se ta polemika ugradila u disciplinarnu autorefleksiju. Ovaj rad strukturno je podeljen u tri radne celine, ne računajući uvod i zaključak. Prvi radni odeljak u celosti je posvećen problemu građanstva; njegovo prvo poglavlje ponudiće pregled istorijskog razvoja ove institucije, dok će u drugom poglavlju biti razmatrane najvažnije teorijske i problemske postavke. Naredni, i najduži odeljak će na suštinski način odgovoriti na naslov ovog rada – pokazaće kako je kultura postala relevantna za pitanja građanstva, šta sve spoj građanstva i kulture podrazumeva, i kako se antropologija, ali i šira društvena teorija, odredila prema „kulturnom zaokretu“ u politici i pravu. Taj odeljak je podeljen u četiri poglavlja. Prvo donosi generalni (istorijski i pojmovni) kontekst potreban za razumevanje kulturalizacije građanstva. U drugom poglavlju razmatraju se ključne teorije kulturno rekonceptualizovanog građanstva, kao što su ideje grupnodiferenciranih prava i multikulturalizma. Treće 5 poglavlje donosi kritiku ovih teorija i njihovog okvira koji počiva na identitetskim politikama, uključujući tu i kritički osvrt antropološke discipline. Četvrto poglavlje se nastavlja na prethodno iznete debate fokusiranjem na srodnu problematiku ljudskih prava, te odnosa ljudskih prava spram kulturnih i građanskih prava. Konačno, poslednji radni odeljak predstavlja iskorak iz teorije i interdisciplinarnih polemika u jedan vid studije slučaja koja razmatra politike građanstva na primeru savremene Srbije. U tom odeljku ispituje se heuristički potencijal građanstva kao interpretativnog okvira za razumevanje širih društvenih, simboličkih i kulturnih procesa u našem društvu. Oslanjanjem na pristup antropologije javnih politika, analiza se fokusira na ključne elemente transformacije politika građanstva i državljanstva u Srbiji, s naročitim interesom za period od devedesetih godina XX veka naovamo.A renewed interest in the notion of citizenship in relation to identity, culture and membership has opened up new possibilities for productive interdisciplinary research, bringing together political theory, law and anthropology. Anthropological perspectives on and responses to problematization of culture and citizenship are noteworthy both as parts of the research contribution to the subject matter and as an insight into the discipline itself. The question of whether we should constitute an anthropology of citizenship – or whether these inquiries should be seen as integral part of anthropology of law or political anthropology – is not of primary concern here. I am mostly interested in showing how citizenship constitutes a subject on its own, invoking fertile interdisciplinary research, and how anthropology has contributed to contemporary debates about culture and citizenship, simultaneously incorporating them into its own disciplinary autoreflection. This study is structurally divided into three parts, in addition to introduction and conclusion. The first part is entirely dedicated to the problem of citizenship. Chapter 1 offers a historical overview of the development of citizenship as institution and practice, whereas in Chapter 2 I discuss the most relevant theoretical approaches to citizenship. The following and the longest part treats directly the main focus of my thesis and focuses on questions of how culture became relevant for citizenship, what the nature of the relationship between citizenship and culture is, and finally, how anthropology, but wider social theory as well, responded to ‘cultural turn’ in politics and law. That part is divided into four chapters. The first chapter looks at the general (historical and theoretical) context necessary for understanding the culturalization of citizenship. The second chapter discusses the key approaches to culturally reconceptualized citizenship, such as group-differentiated rights theory and multiculturalism. Chapter 3 brings a critique of these identity politics based theories, with special emphasis put on anthropological critique. Chapter 4 draws upon this criticism but this times focuses on 7 the problem of human rights in their relationship to cultural and citizenship rights. Finally, the third part of my dissertation brings a case study of citizenship politics in contemporary Serbia. In this part I examine the heuristic potential of citizenship as an interpretative framework for understanding the wider social, symbolic and cultural processes in Serbian society. I draw upon anthropology of policy approach in order to analyse the key elements of the transformations of citizenship, both as status and as (cultural) membership in Serbia, with special focus on the period after the disintegration of socialist Yugoslavia