Plenum Democracy: A False Threat to Representative Democracy

Plenumska demokracija nastaje u opreci spram predstavničke demokracije i prethodnih organizacijskih strategija prevladavanja režima parlamentarne demokracije i građanskog (kapitalističkog) poretka. U činu prisvajanja prostora i njegovog brisanja od ikakvog meta-političkog utemeljenja, plenumski model demokracije nastoji izgraditi novo meta-političko utemljenje i uspostaviti nov način neposrednog političkog odlučivanja gdje su svi ljudi dobrodošli koji su voljni participirati u procesu kreiranja i donošenja odluka. Te fundamentlne karakteristike plenumskog načina odlučivanja čini tu vrst demokracije vrlo dinamičnom formom i istovremeno nesubverzivnom spram postojećih vladajućih društvenih i političkih odnosa. Usporedbom plenumske sa modelom savjetske demokracije, kao također demokratske vladavine sačinjene odzodo i prijetnje vlasti parlamentarizma, razlučuju se sličnosti i razlike između ta dva modela i podvlači idejna srodnost savjetske kao preteče plenumskoj demokraciji. Kroz svjetske primjere (Horizontalidad u Argentini 2001., proljetna blokada Filozofskog fakulteta u Hrvatskoj 2009., prisvajanje parka Zuccotti i pokret Occupy Wall Street u Sjedinjenim Državama 2011., španjolski masovni pokret Indignados 2011.-2015. te kantonalni plenumi u Bosni i Hercegovini u vrijeme velikih socijalnih nemira 2014. godine) prikazuju se (ne)mogućnosti političkog djelovanja plenuma na ostvarivanju subverzivnih namjera teorije demokracije plenuma, ukazivanjem ponajviše na plenumsku sveobuhvatnost u strukturnom poimanju vlastitog demosa. U zaključku se sažima kritika plenumske demokracije te naglašava nužnost usvajanja strategije klasnog i političkog diferenciranja budućih političkih aktera između onih koji u vlastitim političkim ciljevima sadrže radikalno-prevratničke ili revolucionarne namjere i onih koji zapravo žele unijeti korekcije u postojeći građanski (kapitalistički) sistem.The plenum democracy emerges in opposition towards representative democracy and previous organisational strategies of overcoming the regimes of parliamentary democracy and civil (capitalist) order. By taking over the space and completely erasing its meta-political foundation, the plenum democracy model seeks to build a new meta-political foundation and establish a new method of political decision-making where everyone is welcome who is willing to participate in the decision-making and the decision-drafting process. These fundamental characteristics of decision-making through a plenum render this sort of democracy very dynamical in its form, and at the same time non-subversive regarding the current dominant societal and political relations. By comparing the plenum democracy with the model of the council (soviet) democracy as another democratic bottom-up governance model and a threat to parliamentary rule, the similarities and differences of the two models are differentiated, with the notional relatedness of the council democracy to plenum democracy as its successor being highlighted. Global examples (Horizontalidad in Argentina in 2001, spring blockade of the Faculty of Humanities and Social Sciences in Croatia in 2009, takeover of Zuccotti park and the Occupy Wall Street movement in the USA in 2011, the Spanish mass movement Indignados 2011-2015, and the cantonal plenums in Bosnia and Herzegovina during a major social unrest in 2014) are used to demonstrate the (in)ability of the plenum to achieve the subversive intentions of the plenum democracy theory through its political action, referring mostly to the plenum all-inclusiveness in the notion of its own demos. The conclusion summarises the critique of plenum democracy and stresses the necessity to adopt a strategy of class and political differentiation of future political actors between those who hold radically subversive or revolutionary intentions in their political goals and those who practically only seek to implement corrections to an existing civil (capitalist) system