Butler i druge

Diplomski rad obrađuje neke teorijske interese Judith Butler, Monique Wittig i Luce Irigaray. Iako su sve tri autorice u svojem radu artikulirale problem rodne nejednakosti, spola i roda te jezik kao oruđe takvog društvenog uređenja, tek je studija Judith Butler, Nevolje s rodom, okupila i supostavila teze autorica. U tom smislu, navedenu studiju valja gledati kao orijentir za teorijski odnos autorica, ali i kao temeljno djelo dvadesetog stoljeća kada je riječ o rodu. Performativnost koju je Butler, na zasadama nekih ranijih teza, iznijela u Nevoljama s rodom,pretpostavlja rodnu inovaciju budući da rod ne označava kao prirodan nego u potpunosti društveno uvjetovan. Shodno tome, propituje se i narav spola a kao glavno oruđe uspostave spola i roda određuje se jezik. Slično, iako s određenim teorijskim odstupanjima, društvene probleme razmatraju Monique Wittig i Luce Irigaray. Autorice koje su uvelike obilježile francuski feminizam drugog vala ukazuju na umjetnu narav spola i roda te naglašavaju formativnu ulogu jezika. Ipak, dok Butler, u kontekstu performativnosti, donekle afirmira heteronormativnost društva, Wittig smatra da je treba trajno ukinuti. Kao alternativu postojećem uređenju, Wittig nudi lezbijstvo ali ne u seksualnom smislu. Prema Wittigičinoj viziji, politički aktivna žena/lezbijka ukinula bi monopol muške riječi, uspostavila jezičnu jednakost. Nalik Wittig, Irigaray prepoznaje jezičnu nadmoć muškarca ali je imenuje falocentrizmom. Ukazujući na žensku „spolnu razliku“ koja pomaže održanju falocentričnog društva, Irigaray predlaže ukidanje postojećeg i uspostavu novog jezičnog sustava. U tom svjetlu valja gledati njezinu taktiku mimeze – dekonstrukcije tradicionalno muških filozofskih tekstova odnosno njihovog preoznačivanja za ženske svrhe. Kada se uzmu tri spomenute taktike – performativnost, lezbijstvo i mimeza, valja zaključiti kako posjeduju političku, subverzivnu osnovu koja još nije provedena u društvenoj praksi