Croatian phonological alternations in optimality theory

U radu je optimalnosna teorija uporabljena u analizi hrvatskih segmentnih fonoloških alternacija u svrhu testiranja središnje teze te teorije. Središnja je teza optimalnosne teorije da se ljudska fonološka moć, definirana kao biološki zadana kognitivna predispozicija za stjecanjem implicitnoga znanja o glasovnome sustavu, sastoji od skupa urođenih jezičnih ograničenja. Ograničenja su negativne izjave koje zabranjuju određene jezične konfiguracije i koje su utemeljene funkcionalno: artikulacijski, (psiho)akustički, tipološki. Cilj istraživanja bio je odgovoriti na sljedeća dva pitanja: Kakvim je sredstvima najprimjerenije opisivati znanje idealiziranoga govornika o hrvatskim fonološkim alternacijama? Jesu li funkcionalno utemeljena načela o kojima optimalnosna teorija ovisi, a tâ su u prvome redu fonetska supstancija i obilježenost, dio jezične (fonološke) moći? Radi ostvarenja toga cilja iznesene su dvije pretpostavke. Prvo, fonološko pravilo primjerenije je sredstvo za opis fonološkoga znanja od fonološkoga ograničenja svojstvenoga optimalnosnoj teoriji. Drugo, funkcionalno utemeljena načela o kojima optimalnosna ovisi (fonetska supstancija i obilježenost) nisu ključni vidovi fonološke moći, već su posljedica jezične uporabe, stoga im nije mjesto niti u univerzalnoj niti u generativnoj gramatici. U svrhu testiranja navedenih hipoteza optimalnosna je teorija primijenjena u opisu hrvatskih segmentnih fonoloških alternacija (jednačenja po zvučnosti, jednačenja po tvorbenome mjestu, ispadanja segmenata, umetanja segmenata) i u opisu njihove interakcije (interakcije jednačenja po zvučnosti i jednačenja po tvorbenome mjestu, interakcije jednačenjā s ispadanjem te interakcije jednačenjā i ispadanja s umetanjem). Na temelju dobivenih rezultata racionalističkom, deduktivnom, kvalitativnom istraživačkom metodom procijenjena je znanstvena adekvatnost optimalnosne teorije, imajući u vidu njezinu središnju tezu. Istraživanje je pokazalo da su optimalnosna ograničenja teorijski nekoherentna u širemu znanstvenome i filozofskome kontekstu generativne lingvistike, da su u usporedbi s fonološkim pravilima empirijski manje obuhvatna, da krše načela znanstvene jednostavnosti, da krše načela formalne logike te da je tvrdnja o njihovoj urođenosti (univerzalnosti) biolingvistički neuvjerljiva. Pokazalo se da supstantivna obilježenost, razumljena kao gramatičko načelo, nije kompatibilna s biolingvističkim kognitivnim pogledom na jezik karakterističnim za generativnu lingvistiku, da nema niti potrebe niti opravdanja za pretpostavljanjem da je fonetska supstancija dio fonološke moći te da supstanciji stoga nije mjesto niti u univerzalnoj niti u generativnoj gramatici. Rad doprinosi razumijevanju dviju bitnih tema u suvremenoj fonološkoj teoriji. Prva tema jest status pravila i ograničenja kao opisnih i objasnidbenih fonoloških mehanizama, a druga tema jest uloga fonetske supstancije u fonologiji. Rad govori u prilog fonologiji s pravilima i tezi da fonetska supstancija nema izravnu ulogu u fonologiji. Fonologija je forma, a ne supstancija.In this dissertation, Optimality Theory was employed in the analysis of Croatian segmental phonological alternations in order to test a central thesis of that theory. A central thesis of Optimality Theory is that the human phonological faculty, defined as the biologically determined cognitive predisposition to acquire implicit knowledge about the linguistic sound system, contains a set of innate constraints. Constrains are negative statements that prohibit certain linguistic configurations, and are grounded functionally, in terms of articulation, perception, and typology. The goal of this research was to answer the following two questions: What kind of device is most properly utilized in describing the knowledge of an idealized speaker about Croatian phonological alternations? Are functionally grounded principles on which Optimality Theory depends – phonetic substance and frequency of use, which are subsumed under the notion of markedness – a part of the human language (phonological) faculty? To attain this goal, two hypotheses were put forth. First, the phonological rule is the more appropriate device for describing phonological knowledge than the phonological constraint characteristic for Optimality Theory. Second, functionally grounded principles on which Optimality Theory depends (markedness) are not crucial aspects of the phonological faculty, but rather a consequence of linguistic performance, and therefore should be encoded neither in universal grammar nor in generative grammar. In order to test these hypotheses, Optimality Theory was used in describing Croatian segmental phonological alternations (voicing assimilation, place assimilation, segment insertion, segment deletion) and their interaction (the interaction of voicing assimilation and place assimilation, the interaction of assimilations and deletion, and the interaction of assimilations, deletion, and insertion). On the basis of attained results, a rationalist, deductive, qualitative research method was used with the purpose of testing the scientific adequacy of Optimality Theory, bearing in mind its central thesis. This research showed that OT constraints are theoretically incoherent in the wider scientific and philosophical context of generative linguistics; that compared to phonological rules, constraints attain inferior empirical coverage; that constraints violate principles of scientific simplicity; that constraints violate principles of formal logic; and that the claim that constraints are innate (universal) is biolinguistically implausible. The research also showed that substantive markedness, understood as a grammatical principle, is not compatible with the biolinguistic cognitive view of language which is characteristic for generative linguistics, that it is both unnecessary and unjustified to assume that phonetic substance is a part of the phonological faculty, and therefore that substance should not be encoded in either universal or generative grammar. This dissertation is a contribution to two important topics in contemporary phonological theory. The first topic is the status of rules and constraints as descriptive and explanatory devices, and the second topic is the role of phonetic substance in phonology. The results of the research conducted in this dissertation support rule-based phonology and the thesis that phonetic substance does not have a direct role in phonological computation. Phonology is form, not substance