O nekim postupovno-pravnim i opće-teorijskim prijeporima u svezi s jednom dopunom Zakonu o obveznim odnosima

Ovim se radom prikazuju neke postupovnopravni i općeteorijski aspekti Zakona o dopunama Zakona o obveznim odnosima. Prvenstveno se želi ukazati na činjenicu da način na koji je država - u odnosnoj dopuni Zakonu o obveznim odnosima - uredila neka pitanja odgovornosti za štetu počinjenu od osoba kojima se služi, može voditi k tom da sebe sam oslobodi od vezanosti zakona što ih donosi, što može biti izvorom teških zloporaba u njezino ime. Pravo donositi zakone, kako to autor smatra, ne uključuje i ovlast samoj sebi kao parničnoj stranci propisati norm kojom se određuje tijek, ali i ishod parnice, ali što ne važi i za druge stranke. Ovdje se želi objasniti također i značenje derogacije postupovnih normi Zakona o parničnom postupku i to na način što se mogućnost prekidanja parnice između države i kakve druge stranke propisuje suprotno odredbama i duhu odnosnoga zakona. Također, ukazuje se (i) na derogaciju materijalnopravnih normi Zakona o obveznim odnosima koje uređuju pitanje nadoknade štete od strane države kao odgovorne osobe. Najopćenitije, smatra se da je Zakonom o dopunama Zakona o obveznim odnosima napušten ideal o vladavini zakona i, što je samo nužnom implikacijom, zapravo srušen sam ratio legis, dakle duh i smisao zakona kao takvoga. Iz toga razloga nije iznenađujućim pomisliti da su i odredbe Ustava Republike Hrvatske koje se odnose na vladavinu prava i načelo nepovredivosti vlasništva na takav način, ne samo povrijeđene, već ostale i bez svoje smislenosti. S motrišta zdravoga praxisa sudbenoga, pokazano je i na konkretnim primjerima da ova zakonska norma otvara široka vrata unošenju potpunoga nereda u postupanje sudova koji se ogleda u neujednačenoj praksi, zapravo u donošenju odluka uporom na diskrecionarnost sudbenu, pokrivajući na taj način i nepostupanje sudova kakvim se nadomješćuje učinke prekida