Povijest Spomen-područja Jasenovac: od ustaškog logora do mjesta pamćenja i zaborava

Odnos prema spomen područjima i (zaboravljenim) mjestima sjećanja kompleksno je područje teorije, muzeologije, zaštite spomenika i ostalih društvenih i interdisciplinarnih studija danas koje često zapada u zamke ideoloških manipulacija jer je politika sjećanja uvijek podložna onoj aktualnoj, a kultura sjećanja veoma fluidno područje. U Hrvatskoj je to posebno vidljivo kroz nedostatak jasne strategije u afirmaciji antifašizma te odnosu prema baštini spomenika nastalih u doba socijalizma, osobito teškoj baštini kojoj svakako pripada i Spomen-područje Jasenovac. Cilj ovog rada pridonijeti je uvođenju diskursa u (zaboravljena) mjesta stradanja i obuhvatiti, što je detaljnije moguće, povijest Spomen- područja Jasenovac, od ustaškog logora do mjesta sjećanja, te barem zagrepsti u problematiku prezentacije teško prikazivih tema memorije. Jedno od pitanja kojim će se rad baviti jest i kada i kako je Jasenovac postao mjesto prezentacije traume, na koji se način to manifestiralo u zaštiti spomen-područja, muzealizaciji ustaškog terora i sjećanja na žrtve te koji su nedostaci, a koje prednosti pojedinih pristupa kroz povijest. Ovaj je rad zamišljen kao pregled povijesti prostora, od ustaškog logora do suvremenog muzeja i spomen-područja. Prvi dio rada bavi se poviješću najmasovnijeg ustaškog logora od 1941. do 1945. godine, povijesnim kontekstom nastanka logora s posebnim naglaskom na osnivanje NDH, kronologiju osnivanja logora i odgovorne ljude tog režima, a osvrće se i na veoma problematično i manipulacijama podložno pitanje broja žrtava. Uz to, analizira i izgled logora III Ciglana, središnjeg logora KL Jasenovac što je posebno važno s obzirom na činjenicu da su svi ostaci logora uništeni 1945. godine pa o njima saznajemo iz nacrta, karti, skica, svjedočanstava i fotografija. Drugi dio rada bavi se razdobljem od 1945.-1991. godine s posebnim naglaskom na projekt uređenja spomen- područja koji je izveo Bogdan Bogdanović te na prvi stalni muzejski postav iz 1968. godine i drugi iz 1988. godine. Tu se osvrćem i na odnos socijalističkog režima prema Jasenovcu te na kontekst osnivanja samog Spomen-područja i početke komemorativnih praksi. Dio poglavlja posvećen je i europskim praksama zaštite spomen-područja no bez prevelikih ulaženja u detalje i komparacije. Treći dio posvećen je razdoblju od 1991. do danas., dakle, odnosu prema Jasenovcu u razdoblju Domovinskog rata i politike predsjednika Tuđmana te u međurazdoblju prije realizacije još uvijek aktualnog postava iz 2006. godine. Poseban dio posvećen je propitivanju kustoskog i muzeološkog pristupa novog postava u komparaciji s nekim od suvremenih europskih (i svjetskih) primjera i teorijskih tendencija. Kompleksnost teme sjećanja, teške baštine, retraumatizacije, (ne)mogućnosti prezentacije takvih tema ne može se obuhvatiti detaljno ovim radom pa se tim temama bavim sporedno, uz naznake izvora i publikacija koji mogu poslužiti kao poticaj daljnjem bavljenju temom. Fokus je na Spomen-području Jasenovac o kojem je, bez obzira na veliki broj objavljenih knjiga, potrebno uvijek i ponovno pisati, kritički ga revaluirati i propitivati moguće smjernice. Pri pisanju ovog rada koristila sam se svim dostupnim publikacijama iz knjižnica, muzeja, arhiva JUSP Jasenovac, web izvorima, kao i tekstovima na engleskom jeziku koji se bave suvremenim pristupima ovoj problematici. Na savjetima i pomoći posebno zahvaljujem mentoru dr. sc. Marku Špikiću, na literaturi Maji Kućan iz JUSP Jasenovac, Božici Anić iz knjižnice Muzeja grada Koprivnica i Sanji Horvatinčić, a na poticaju traganja za istinom kroz teoriju profesorici Leonidi Kovač. Također, ovaj rad ne bi nastao da nije bilo moje bake koja je sa mnom podijelila svoja sjećanja na ljude koje je izgubila u logoru Jasenovac i s kojom sam par puta posjetila mjesto, moje sestre s kojom imam najpoticajnije i najljepše razgovore i mojih roditelja koji su beskrajno strpljivi i puni ljubavi