Logistika prehrane i izloženost gladi u dalmatinskim komunama u razvijenom i kasnom srednjem vijeku

This thesis is dealing primarily with the logistics aspects of the diet of the medieval dalmatian communes. It studies and compares the needs, the means and the actions taken by each commune respectively, and puts them into perspective with one another. It takes raw statistical data to create a realistic background for the well known story of the struggle of the Dalmatian cities against a poor, hostile and war ridden background, and examines the very steps the communes needed to take to scrap out a living. By comparing the communes, it also reveals glaring differences in the way the communes were run, and especially in the vision their respective leaderships had for their development. The very dominating conclusion is definitely that Dubrovnik, although sharing much of the geopolitical framework with the other communes examined, had done a remarkably different job on maintaining and establishing itself as an independent player on the international stage, an achievement that all other Dalmatian communes had failed at. As the data shows, Dubrovnik had a less fortunate position to begin with compared to other Dalmatian communes, but this only served to fortify its' will and cohesion, which is the opposite of what happened in the "more fortunate" communes to its north. What was achieved in the relatively short period of 300 years which I examined was nothing short of miraculous given the starting positions, and these achievements set out Dubrovnik as an unique example of management and vision on not just the national, but also continental scale. Through detailed examples on the individual level as well as the communal level, I was able to show that neither of the communes was able to satisfy their own needs locally, and were thus forced to turn to the international market for survival. This gravely dictated their political, social and economical outlook in a way that made hegemony of their provider inevitable. The relative poverty of the immediate political background, the geographic layout and the isolation from the major land trade routes and rivers also made things very complicated. All communes except Dubrovnik were unsuccesful in overcoming these obstacles and functioned as merely microregional trade centres, both in terms of vision and in terms of success.U ovom diplomskom radu se namjeravam posvetiti istraživanju komparativne situacije dalmatinskih gradova u razvijenom i kasnom srednjem vijeku u odnosu na njihove proizvodne i logističke mogućnosti nabavke hrane. S obzirom da politika oduvijek slijedi ekonomiju, a ekonomija potrebe stanovništva i njihove životne navike, stav koji ću pokušati prikazati u ovom radu jest da je podmirivanje osnovnih ljudskih potreba poput hrane osnovna funkcija društva te stoga i politike. Politička nezavisnost na svom najosnovnijem nivou počiva na nezavisnosti u prehranjivanju stanovništva. Ukoliko je proces nabave hrane poremećen, čitavi društveni i politički razvoj društva je paraliziran dok se ta situacija ne riješi na ovaj ili onaj način. U ovom radu ću se pozabaviti egzaktnim pokazateljima mogućnosti dalmatinskih komuna da proizvedu dovoljno hrane za vlastite potrebe, u onolikoj mjeri koliko su dostupni iz povijesnih izvora. Osnovni parametar komune jest njeno stanovništvo, te bez njega nema ni same komune. U ovom radu ću pokušati utvrditi ako ne točan broj stanovnika svake dalmatinske komune, onda bar red veličina o kojem se može govoriti. Poznavanje ove brojke je temelj za daljnja problemska pitanja koja ću postaviti.Sljedeće pitanje koje ću pokušati obraditi jest kolike su i kakve bile potrebe za hranom pojedine komune, te koliki dio tih potreba i na koje načine su komune uspijevale zadovoljiti iz vlastite proizvodnje. To pitanje ću pokušati odgovoriti pomoću uspoređivanja parametara prosječne srednjevjekovne osobne potrošnje (prvenstveno žitarica), ukupne obrađene površine na teritoriju komune, te podataka o uvozu hrane iz inozemstva ondje gdje su dostupni. U sklopu tog pitanja ću pokušati uspostaviti ekonomsku računicu dalmatinskih komuna koje su konstantno balansirali na tankoj liniji između političkih pritisaka iz zaleđa i sa druge strane Jadrana, te tržišne ekonomije s druge strane gdje je nemogućnost samoopskrbljivanja hranom u velikoj mjeri sputavala ekonomski razvoj komuna, te ih uvelike i politički usmjeravala i određivala. Također, pokušat ću odgovoriti na pitanja o različitim društvenim i ekonomskim politikama koje su komune vodile te njihovim geostrateškim i proizvodnim okolnostima, te vidjeti mogu li se dalmatinske komune usporediti iz te perspektive, ili su možda startne okolnosti prerazličite da bi im se našao zajednički nazivnik osim geografske blizine