Obrazovanje manjina u Hrvatskoj 1945.-1955.: povijesni i socijalni aspekti

Posebna prava nacionalnih manjina bila su potvrđena već za vrijeme rata Odlukom AVNOJ-a s Drugog zasjedanja i potom Odlukom ZAVNOH-a s Trećeg zasjedanja, a zatim i prvim Ustavom FNRJ, kao i republičkim ustavima. Na toj osnovi im je bilo dano pravo obrazovanja na materinskom jeziku koje su u konačnici od 1945. do 1955. godine ostvarile talijanska, mađarska, slovačka, češka i rusinska manjina.Problemi koji su pratili sustav školstva u prvih deset godina nove države ‒ nedostatak kvalificiranih učitelja, stalne promjene nastavnih planova i programa, nedostatak udžbenika, potreba obnove ratom oštećenih i izgradnje novih školskih zgrada ‒ odnosili su se i na manjinske škole.Obrazovanje za pripadnike manjina je bilo pod nadležnošću Ministarstva prosvjete NRH/Savjeta za prosvjetu, nauku i kulturu NRH.Osim toga, u obrazovanju manjina značajnu ulogu su imale manjinske organizacije. One su organizirale širok spektar aktivnosti koje su upotpunjavale život pripadnika manjina i utjecale na očuvanje njihovog identiteta kroz folklor, izdavanje manjinskih časopisa, organiziranje literarnih i dramskih sekcija.Temeljni dokument koji je regulirao manjinsko obrazovanje su Smjernice za manjinske škole koje su predviđale model manjinskog obrazovanja koji se ostvarivao u školama i odjeljenjima u kojima se nastava u potpunosti održavala na jeziku pojedine manjine.Ujednačavanje nastavnih programa s ciljem izjednačavanja obrazovnih ciljeva dovelo je do smanjenja razine sudjelovanja manjina u odlučivanju o pojedinim aspektima rada u manjinskim školama te smanjenja izražavanja posebnosti manjina u procesu obrazovanja