Disident Milovan Đilas

Milovan Đilas prvi je i najpoznatiji disident u Jugoslaviji. Još u studentskim danima se priključio Partiji, a njezin važan dio je bio za vrijeme Drugog svjetskom rata, a posebno nakon njega. Nakon raskola sa Staljinom 1948. godine u Jugoslaviji počinju značajne reforme, koje će kulminirati 1952. godine na Petom kongresu CK SKJ, za koje je uglavnom zaslužan sam Đilas. Međutim, dok Đilas želi nastaviti s reformama smatrajući da se država mora dalje razvijati, partijski vrh ima drugačije mišljenje te ih želi usporiti ili zabraniti. Đilas ipak izlaže svoje ideje u člancima koji su izašli u Borbi i Novoj misli u razdoblju od listopada 1953. do siječnja 1954. Partijski vrh je na te tekstove službeno reagirao na Trećem plenumu u siječnju 1954. ggdje je jedina točka dnevnog reda bio „slučaj Đilas“. Na Plenumu je Đilas kažnjen tako što je uklonjen sa svih partijskih funkcija, a uskoro su na kongresima ostalih jugoslavenskih republika uklonjeni svi đilasovci, odnosno Đilasove pristaše ili oni koji su se takvima smatrali. I dok se većina njih nije vratila u politiku, Đilas je nastavio svoj politički rad i izlagao nove ideje inozemnim novinarima jer to nije mogao u Jugoslaviji, pa je protiv njega ubrzo pokrenut prvi od ukupno četiri sudska procesa 1955. godine. Posljednja dva procesa vezana uz Đilasova djela koja je uspio objaviti u inozemstvu jer mu to u njegovoj zemlji nije bilo dozvoljeno. U zatvoru je ukupno proveo devet godina do 1966. godine. Dvije godine kasnije odobrena mu je viza za put u inozemstvo gdje ponovno kritizira prilike u Jugoslaviji. Po povratku mu je oduzeta putovnica, a negativna propaganda koja je započela još nakon Trećeg plenuma bivala je sve žešća, posebno nakon Titove smrti 1980. godine, kada je postojala mogućnost za pokretanje novih suđenja protiv Đilasa. Propaganda je potrajala sve do kraja osamdesetih godina. Đilas je umro 1995. godine, a po vlastitoj želji pokopan je u rodnom selu u Crnoj Gori