VJERODOSTOJNO TUMAČENJE ZAKONA

Vjerodostojno tumačenje zakona pravni je institut kojim zakonodavac u slučaju pogrešnog ili različitog tumačenja određene zakonske odredbe u praksi, radi pravilnog tumačenja i jedinstvene primjene, utvrđuje njezino autentično značenje aktom koji ima snagu zakona. Njegova inherentna obilježja su retroaktivnost i učinak na pendentne postupke. Zbog tih obilježja i njihovog odnosa prema načelima vladavine prava, pravne sigurnosti i diobe vlasti, vjerodostojno tumačenje podložno je ozbiljnoj kritici pravne teorije i prakse. Autor analizira institut vjerodostojnog tumačenja kroz povijesno-komparativnu perspektivu, normativno uređenje u Republici Hrvatskoj, praksu Hrvatskog sabora i stajališta teoretičara koji ga osporavaju ili zagovaraju. Na temelju toga iznosi vlastiti zaključak o tome da bi kvalitetnijim postupcima pripreme i donošenja zakona institut vjerodostojnog tumačenja mogao postati nepotrebnim. Ako ga se ipak zadrži u pravnom poretku, nužno bi bilo nad njim provoditi bitno djelotvorniji ustavni nadzor