ASSISTANCE THEORIES IN PENAL SYSTEMS

Cilj ovog rada je da se ukaže na činjenicu da bi teorije pomaganja u penalnom sustavu trebale bi biti jedan od glavnih oslonaca u realizaciji programa rehabilitacije zatvorenika, obzirom na raznolikost psihosocijalnih i kriminoloških svojstava zatvoreničke populacije, koje je neophodno sanirati odgovarajućim terapijskim postupcima, kao preduvjet stabiliziranja zatvorenika i omogućavanja u takvim uvjetima dolaženja do izražaja efikasnije uporabe drugih metoda i postupaka u njihovom tretmanu. Činjenica da u tom smislu nije još uvijek dovoljno učinjeno zapravo pogoduje održavanju postojećeg stanja, što otežava nastojanja da se zatvorenike dovede u poziciju bržeg i cjelovitijeg mijenjanja u svim aspektima i pripremaju za kvalitetan život na slobodi. To je posljedica upravo organizacije i prakse u penalnim ustanovama, jer se pretežito oslanjaju na model hijerarhijskog funkcioniranja, nerijetko sklon birokratiziranju, zbog čega se, između ostalog usporavaju radikalnije promjene i kontinuirano inoviranje rada u zatvorima, a time doprinosi nepoželjnim posljedicama za zatvorenike ali i djelatne osobe, čiji je posao koncipiranje i provođenje pojedinačnog programa izvršavanja kazne zatvora.The aim of this article is to highlight the fact that theories of aiding should be one of the crucial facts in the implementation of the program of rehabilitation of prisoners in the penal system. Precondition of stabilizing prisoners, because of the diversity of their psychosocial and criminological characteristics, is to rehabilitate them with the appropriate therapeutic procedures. The fact of missing this effect actually favours the status quo which complicates efforts to put the prisoners in a position to change their behaviour in all aspects and to be prepared for life after release. Organization and the practice in penal institutions mainly relies on a hierarchical model of functioning, often prone to bureaucracy, which is slowing the radical change and continuous innovation of work in prisons. This contributes to undesirable repercussions for inmates and staff whose job is to design and implement an individual program of execution of the prison sentence