PROCESNA JAMSTVA OBRANE PREMA SUOKRIVLJENIKU KAO SVJEDOKU OPTUŽBE

Rad se bavi procesnim pravima obrane okrivljenika prema suokrivljeniku koji ga tereti te analizira odredbe novog Zakona o kaznenom postupku iz 2008. godine iz aspekta konvencijskog prava obrane na ispitivanje svjedoka optužbe. Iskaz osobe koja je sudjelovala u kaznenom djelu može se u kaznenom postupku izvesti ispitivanjem suokrivljenika, ispitivanjem svjedoka i čitanjem zapisnika o ranijem iskaz suokrivljenika ili svjedoka. Dokazuje se da se svaka od navedenih dokaznih formi različito refl ektira na vjerodostojnost iskaza i njegovu dokaznu snagu. Posebno se iz aspekta prava obrane kritički razmatra korištenje činjenica iz pravomoćnih presuda kao utvrđenih u drugom kaznenom postupku. Hrvatski sudski kazneni postupak imao je inherentna jamstva koja nisu proizlazila primarno iz prakse međunarodnog prava o ljudskim pravima već iz povijesnog razvoja mješovitog kaznenog postupka koji je uspostavljen kao sudski i kontradiktoran postupak u svim stadijima. Prelazak sa sudskog na državnoodvjetnički prethodni kazneni postupak u kojem se prikupljaju dokazi te uvođenje stranačke rasprave uz smanjenje ovlasti suda da samostalno izvodi dokaze neizostavno zahtjeva jačanje prava obrane i ovlasti okrivljenika na izvođenje dokaza. Rezultati analize u ovom radu pokazuju da je jačanje procesnih jamstva izostalo u odnosu na pravo okrivljenika da ispituje suokrivljenika koji je dokaz optužbe. U slučaju nedostataka zakonskih odredbi na sucima je da neposredno primjenjuju praksu Europskog suda za ljudska prava i zajamče okrivljenicima suđenje u pravičnom kaznenom postupku. Svatko optužen za kazneno djelo ima pravo: “da ispituje ili dade ispitati svjedoke optužbe”... (Čl. 6. st. 3. t. d ELJKP.