NAPOMENE O SPORAZUMIMA U KAZNENOM POSTUPKU

Istražujući problematiku procesnih nagodbi s okrivljenikom kao nagradi za njegovu suradnju s tijelima kaznenog postupka, autor u članku najprije prikazuje povijesne razlike između engleskog i kontinentalnog kaznenog pravosuđa u kasnom srednjem vijeku koje su različito usmjerile razvoj tih pravosuđa, pri čemu su za kontinentalno postala značajnim načela oficijalnosti kaznenog progona i inkvizitornosti. Za razliku od engleskog pravosuđa čija je praksa vrlo rano omogućila progonitelju korištenje svjedočenja sukrivaca kao “krunskih svjedoka” (kojima je zauzvrat zajamčen imunitet od progona), ta su procesna načela u kontinentalnom postupku za dugo povijesno razdoblje predstavljala nepovoljan teren za procesne nagodbe s okrivljenikom. Tek je razdoblje nakon II. svjetskog rata, nakon promjena u moralnom autoritetu države i povećanja procesnih mogućnosti obrane da produlji i “zakomplicira” postupak, učinilo razmjene koncesija s okrivljenicima privlačnim za državna tijela. No, razlike između procesnih instrumenata koji tome služe ostale su velike između anglo-američkog i kontinentalnog kaznenog postupka, naglašava autor. U nastavku rada on ih raščlanjuje na one koje proizlaze iz razlika u predmetu pregovora između stranaka (u anglo-američkim sustavima to su koncesije okrivljenicima koji pristanu na potvrdno očitovanje o osnovanosti optužbe; u kontinentalnim postupcima, kao što je talijanski, to su suglasni stranački zahtjevi da se okrivljenik osudi na umanjenu kaznu), one koje proizlaze iz razlika u učinku stranačke nagodbe (u anglo-američkom postupku nagodba se može odnositi na ublažavanje kazne, blažu kvalifikaciju ili ispuštanje nekih točaka optužnice; u kontinentalnom postupku obično se odnosi samo na ublažavanje kazne i ne oslobađa sud od dužnosti provođenja makar skraćene rasprave) te na one koje se tiču uloge suca u verifikaciji stranačke nagodbe. Sučeljavajući različite argumente za i protiv stranačkih sporazuma u kaznenom postupku, autor odbacuje najveći dio prvospomenutih (naglašeni individualizam, konsenzualne teorije o istini u sudskom postupku, specijalnopreventivni i restaurativni kriminalnopolitički zahtjevi), ali izbjegavakruto konzervativno odbacivanje same institucije, upozoravajući da bi se u kontinentalnom postupku moglo pronaći “srednje posredovno rješenje” koje bi nakon nagodbe stranaka zadržalo pojednostavljenu raspravu o visini kazne, prije koje bi tužitelj bio dužan iznijeti svoju dijagnozu dokazne situacije u predmetu. Ujedno bi procesno pravo moralo u svakom slučaju uspostaviti dokaznu zabranu za okrivljenikovo priznanje ako bi sud na raspravi zabacio nagodbu koja je dovela do priznanja