De Quaestionibus quae sunt de textu Hermanni Dalmatae De essentiis tractatus constituendo veluti principales

Hermanova se rasprava o bitima sačuvala sve do našeg vremena u tri rukopisa. Od njih je najstariji i najugledniji Napuljski rukopis (N) što je napisan krajem dvanaestoga stoljeća. Drugi je po starosti, premda ne i po ugledu, Londonski rukopis (L) -iz četrnaestog stoljeća. Ovomu, najlošijemu od naših rukopisa, nedostaju početak i Kraj. Treći je naposljetku Oxfordski rukopis (C) iz 1423. godine. A taj, po vrsnoći čitanja, ne zaostaje mnogo za N. Pa ako se pomno prouče pisanja pojedinih rukopisa, iz prikazanoga će se rodoslovnoga razvojnog stabla posve razgovjetno moći razabrati na koji su način NLC među sobom povezani i kakav je njihov uzajamni odnos. I doista su od izvornika (ω) potekla dva izgubljena prijepisa, od kojih nijedan nije u potpunosti i točno prikazao lik svoga roditelja, - nepotpun prijepis (v) i potpuniji rukopis (ξ). Od v je zatim potekao N. ξ je pak s jedne strane, posredstvom prijepisa λ što se potom izgubio, rodio L i, s druge strane, možda isto tako posredstvom prijepisa, naime preko rukopisa ϰ, C. Rukopis ϰ je također izgubljen. Pisanja u sačuvanim rukopisima NLC znatno su se udaljila od (ω). No takve, ali i neke nove greške što su ih počinili izdavači, pojavljuju se na žalost u velikom broju i u t\u27iskanim knjigama. Haskins je, naime, 1924. godine dao tiskati otprilike osminu teksta Hermanove rasprave o bitima. Potpunje tekst prvi objavio Alonso 1946. godine. A u pripremanju je ovoga santanderskog izdanja postupao tako da je rukopis C, što mu je jedini bio pri ruci, ispravljao i dopunjavao prema Haskinsovim bilješkama, ondje gdje su mu one mogle poslužiti. I nedavno je također potpun tekst objavio Burnett u svome leidensko-kö1nskom izdanju iz godine 1982. Njemu su, međutim, u priređivanju tog izdanja biti na raspolaganju svi sačuvani rukopisi, zajedno s Haskinsovim izvacima i Alonsovim santanderskim izdanjem. Makar je Burnett zaista mnoge greške svojih prethodnika popravio, ipak je, s druge strane, ne samo ponovio neke od prethodnih grešaka nego također dodao i neke nove, vlastite pogreške. Ali ono što mu se mora osobito zamjeriti, to je prilično velik broj suvišnih, a nerijetko i štetnih posredovanja u tekst. Što se tiče razdiobe rasprave na knjige, čini se da je Herman prvotno imao na umu djelo koje će obuhvatiti više knjiga. No ipak, pošto je naposljetku raspravu dovršio, izgleda da nije htio remetiti nutarnje jedinstvo teksta vanjskom podjelom i da je to razlogom što se na kraju rasprave spominje knjiga umjesto knjiga. Najposlije, pisac se ovog izlaganja ne slaže s Burnettom da su u LC uistinu po srijedi Hermanove naknadne promjene teksta ,i umetanja rečenica u tekst. On, nasuprot tomu, dokazuje da se u N u poređenju s L i C znatno veći broj praznina u tekstu nalazi zbog toga što je N potekao od jednoga kudikamo površnije obavljena prijepisa. Upravo zato, misli pisac, Burnett je pogriješio kad je tekst Hermanove rasprave na četiri mjesta uspostavljao tako da je dao otisnuti usporedno po dvije verzije teksta, to jest: posebno verziju N, a posebno LC.Hermanni de essentiis tractatus tribus in codieibus manu scriptis usque ad nostram aetatem perveni\u27t. quorum antiquissimus atque auctoritate maxime praeditus est codex Neapolitanus (N) saeculo duodecimo exeunte conscriptus. secundus antiquitate, etiam si non perinde auctoritate, codex est Londiniensis (L) saeculi quarti decimi. huk manu scriptorum nostrorum deterrimo principium et finis desunt. te:rtius denique superest codex Oxon iensis (C), qui bonitate lectionum non est multo inferior quam N. ac scripturis singulorum librorum diligenter expensis quo modo NLC in vicem cohaere ant et quae sit eorum inter se ratio ex stemmate oblata planissi,me intellegere poteris. eteni\u27m duo ex archetypo (ω) f1uxe•runt exemplaria deperdita, quorum neutrum parentis imaginem plene accurateque expressit: exemplar laounosum (v) et liber plenior (ξ). porro a v manavdit N. ξ autem hac ex parte autographo λ. interposito, quod deinde periit, L atque illinc haud seio an pariter apographi intercedentis ope, per manu scriptum ϰ dico, e generavit. liber ϰ item desideratur. Librorum qui supersunt scriptiones ab ω lange reces:serunt. at vero eius modierrorum magnus numerus una cum noviciis quibusdam ab editoribus in1atis mendi\u27s in libris quoque formis litterarum descriptis nescio quo pacta obversatur. nam octavam fere partem textus Hermanni de essentiis tractatus typis exscribendam ouravit Haskinsius anno 1924. plenum vero textum primus publicavit anno 1946 Alonsus. qua in editione Comillensi concinnanda ita versatus est, ut C codicem, quem solum ad manum habebat, ex adnotationibus Haskinsianis, ubi haec usui esse potuerunt,corrigeret et expleret. nec non eundem plenum textum nuperrime exemplo Leidensi-Coloniensd anni 1982 Burnettus edidit. cui hac in editione adparanda omnes codices superstites Haskinsi excerptis Alonsique editione Comillensi adiuvantibus praesto fuerunt. Burnettus, licet multa quidem errata quasi ducum et rpraeoursorum suorom correxerit, at tamen, cum quaedam e praecedentibus iteravit menda, tum intulit rursus de suo recentia quoque. non nulla tamquam pecmiaria. sed quod persaepe se textu:i interponebat inutiliter, non raro etiam nocens, id ei praecipue exprobrare debes. Quae ad traetatum in libros dividendum attineant, Hermannus initio opus libros complures comprehensurum in anima habuisse videtur. atqui eum tractatu tandem absoluto quae in textu inerat unitatem non voluisse extranea divisdone turbari veri simile est atque hane fuisse causam, eur in fine tractatus libri mentio prolibris facta esset. Ad extremum huius disceptationis scriptor Burnetto in LC Hermanni interpolationes re vera inveniri non consentit. demonstrat e contrario in N comparato cum L et e multo maiorem laounarum numerum reperiri ideo, quod N ab exemplari multo minus accurate exarato manaverit, atque eandem ob rem censet Burnettum, cum Hermanni tractatus textum quattuor loeis ita constitueret, ut binas coniunctim formis litterarum transscribendas scriptoris curaret orationes, id est singulatim Norationem, seorsum LC, erraviisse