Nikola Mašić i talijansko slikarstvo ottocenta

Slikarstvo Nikole Mašića se u ranijim stručnim i znanstvenim tekstovima razmatralo uglavnom u okviru njegova obrazovanja na minhenskoj Akademiji, gdje se prvi put susreće s načinom Primamalerei u klasi prof. Wilhelma von Lindenschmita i uskoro napušta tonsko slikanje, priklanjajući se šarenoj »pseudoplenerističkoj« paleti Mariana Fortunya, čije slikarstvo temeljitije upoznaje u Parizu za vrijeme školovanja u atelijeru Williama Bougureaua. Davno je zamijećeno da Mašićeve posavske i talijanske studije zauzimaju posebno mjesto unutar njegova opusa, pa se Mašićevo kratkotrajno slikarsko »oslobođenje« bez detaljnije argumentacije dovodilo u vezu s napuljskom posilipanskom školom (La scuola di Posillipo), da bi nakon 1880. uslijedio povratak na »fortunyevsku« paletu i akademske radove velikih formata. U ovome radu pojašnjava se složeni splet onodobnih srednjoeuropskih i mediteranskih likovnih odrednica te njihov utjecaj na slikarstvo Nikole Mašića kako bi se ukazalo na činjenicu da slikarstvo posilipanske škole nije izravno utjecalo na Mašićevo slikarstvo, nego tek posredno, preko radova južnotalijanskih slikara druge polovice 19. stoljeća