Važna poglavlja pastoralne povijesti Slavonije. Osvrt s povijesno-pastoralnog motrišta na dvije povijesne knjige

Duga je i sadržajem bogata crkvena povijest Slavonije i njoj bliskoga Podunavlja. Osobit aktivni čimbenik te povijesti, napose njezina pastoralnog sadržaja, bili su franjevci. Još se u 13. st. na tom prostoru širila franjevačka pokrajina Provincia Ungariae, a najveći broj njezinih samostana bio je na tlu hrvatske pokrajine Slavonije, jer su tada Hrvatska i Mađarska bile povezane zajedničkim vladarom u personalnu uniju. Članovi te provincije potkraj 13. i u 14. st. odlazili su u Bosnu gdje su, uključeni u Vikariju Bosnu, misijski djelovali među patarenima, tzv. bosanskim krstjanima. Posljedica toga djelovanja bilo je uključivanje više slavonskih samostana u Vikariju Bosnu koja je u 14. st. prigrlila opservantski pokret i njezino širenje u istočnu Hrvatsku, gdje je misijski djelovala među patarenima, wcklifovcima, husitima i pravoslavnim kršćanima i 1447. g. formirala samostalnu opservantsku Vikariju presv. Spasitelja. Drugi prodor franjevaca iz Bosne u Slavoniju i Podunavlje dogodio se poslije Mohačke bitke 1526. g., kada se osmanska vlast proširila preko Save sve do Budimpešte. Tada se je provincija Bosna Srebrena proširila na svom europskom području turske vlasti i bila jedini realni pastoralni čimbenik na tom prostoru i stoga oslonac biskupske vlasti. Ta njezina uloga ne mijenja se ni u 17. st. Poslije oslobođenja od osmanlijske vlasti, krajem tog stoljeća, franjevci se pastoralno bolje organiziraju, stvarajući uza svaki samostan pastoralna područja, što nije bilo u skladu s hijerarhijskim ustrojstvom biskupija. Taj nesklad riješen je tako što su franjevci morali napustiti župe. To im nije bitno naudilo, ali jozefinizam potkraj 18. st. i tijekom cijeloga 19. st. gotovo razara njihovu autentičnost, učinivši od njih drugorazredni pričuvni pastoralni kler. Kad je 1900. g. osnovana Hrvatska franjevačka provincija sv. Ćirila i Metoda na tlu Banske Hrvatske, ona je prihvatila obnovni program konstitucija pape Leona XIII., koji je uspješno povezao franjevačku apostolsku vlastitost s redovničkom stegom. Drugi vatikanski koncil opet je stavio naglasak na franjevačko apostolsko djelovanje. Kako nove apostolske potrebe i zadaće u Crkvi označuju spomenuta povijesna razdoblja, pisac – Franjo Emanuel Hoško – ih je nazvao ishodištima i knjigu imenovao Slavonska franjevačka ishodišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.). Druga njegova knjiga nosi naslov Slavonska franjevačka učilišta (Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2011.) i ima cilj rasvijetliti franjevačko djelovanje na polju prosvjete, kulture i književnosti, a napose filozofije u Slavoniji i Podunavlju. Još za vrijeme osmanske vlasti franjevci su u Slavoniji otvarali i latinske škole za vlastite pripravnike i za drugu djecu i mladež. Svoje mlade članove slali su na filozofsko i teološko obrazovanje u inozemstvo, najčešće u Italiju. Stanje se izmijenilo nakon Bečkoga oslobodilačkog rata (1683.-1699.). Iste godine, kada je završio taj rat, otvorili su u Budimu i u Šibeniku filozofska učilišta. Zatim su takva učilišta uspostavili u Požegi, Brodu na Savi, Osijeku, Našicama, Baji, Vukovaru; o njima je riječ u ovoj knjizi. Središnja mjesta teološke izobrazbe bila su poslije 1710. g. Budim, Osijek, Šibenik, Makarska i Petrovaradin. Rad nastavnika tih škola bio je prvenstveno usredotočen na nastavu, o čemu svjedoče sačuvani rukopisi iz filozofije i teologije te popisi tezarija za javne rasprave, a istovremeno su jasan dokaz pluralizma u filozofskom i teološkom naučavanju u to vrijeme u hrvatskim crkvenim visokim školama jer su franjevačke škole promicale tzv. škotističku filozofiju i teologiju, dok su isusovačke, pavlinske i biskupijske istorodne škole bile vjerne tomističkoj filozofiji i teologiji. Studij spomenutih rukopisa i tezarija omogućit će da se upozna koliki je zapravo bio utjecaj sveopće peripatetičke filozofije na opću kulturu Hrvata, a franjevačke filozofije i teologije na vjersku kulturu hrvatskih katolika i na njihovu duhovnost i pobožnost