Biblical and Theological Basis of Dialogue. Is the Bible a book and the Church a community of dialogue?

Riječ \u27dijalog\u27, zahvaljujući svojem grčko-latinskomporijeklu, ali i društvenim okolnostima suvremenog svijeta, spada danas zasigurno u najčešće rabljene riječi u europskim jezicima. Polako, ali sigurno, prodrla je i u najzatvorenije društvene sustave. Stoga će upućeniji čitatelj temu ovog članka, a osobito njezin podnaslov doživjeti kao retoričko pitanje. Jer, što bi bila Biblija, ako ne knjiga dijaloga? Zar se zajednica Kristovih nasljedovatelja, Crkva, može ostvariti bez iskrenog dijaloga? Postkoncilska teologija upravo kroz prizmu dijaloga, koji svoj izvor i uvir ima u dijaloškom Bogu triju božanskih osoba, pokušava prikazati Crkvu i njezino unutarnje dijaloško ustrojstvo kao uzorni model svakog dijaloga u svijetu. Stoga autor na samom početku članka u obliku teza predstavlja ovu - kako je naziva - klasičnu biblijsko-teološku koncepciju o Bibliji kao knjizi dijaloga i Crkvi kao zajednici koja svoje unutarnje odnose živi na temelju objavljenih istina. No, nakon stoje stekao uvjerenje da izraz \u27dijalog\u27 nema isto značenje u Crkvi i svijetu u kojem Crkva živi i djeluje, autor se pita u kojoj je mjeri održiv govor o Bibliji kao knjizi dijaloga i o Crkvi kao uzoru svakog drugog dijaloga? Problem postaje još akutniji nakon tvrdnje da se u Bibliji pojam \u27dijalog\u27 u današnjem smislu uopće ne spominje, a da ga je Crkva tijekom dugih stoljeća postojanja rabila isključivo kao apologetski književni oblik ili samo kao sredstvo evangelizacije, te da ga i najeminentniji biblijskoteološki priručnici ne spominju ili jedva spominju. Susljedno tome u raspravi se postavljaju teze koje autor smatra nužnim preduvjetima za iskren međuljudski dijalog. Srž teza sastoji se u sljedećem: 1. Istinski dijalog je moguć samo onda ako su strane u dijalogu ravnopravne, 2. Sudionici u dijalogu imaju različite polazišne pozicije, a svoje mišljenje ne smatraju jedinom mogućnošću za koju žele pridobiti drugoga, 3. Obje strane u izmjeni mišljenja preuzimaju obvezu uzajamnog slušanja i respektiranja. Nakon što je analizirao riječ dialogos u knjigama Novoga zavjeta i temeljne dokumente crkvenog učiteljstva, počevši od enciklike pape Pavla VI. Ecclesiam suam, dokumente Drugog vatikanskog koncila, Katekizam Katoličke Crkve, Zakonik kanonskoga prava, te neke od enciklika, apostolskih pisama i govora pape Ivana Pavla II., autor je zaključio da \u27dijalog\u27 kao komunikacija dva jednakopravna subjekta, koji razgovaraju s različitih pozicija i dolaze do ujednačenih stavova, većeg dobra i višeg stupnja istine, nema ni biblijskog ni teološkog temelja, te da nije dobro došao u crkvenim razgovorima ad intra, a nastoji ga se na prilagođeni način koristiti ad extra kao sredstvo evangelizacije. Unatoč svega, autor misli da istinski dijalog ljudskih partnera u Crkvi danas nema alternative, te da se jedino na taj način može pokrenuti osjećaj suodgovornosti svih članova Crkve za sudbinu zajednice kojoj pripadaju i za svijetu kojemu žive.Summarv It is through the prism of the dialogue, which that has its source and its end in the dialogical God of the three Divine persons, that the postcouncil theologv tries to present the Church and its inner dialogical structure as an exemplary model of each dialogue in the world. The author, therefore, at the very beginning of the article, argues this - as he calls it - a classical biblical and theological concept of the Bible as the book of the dialogue and the Church as a community that lives its intemal relationships on the basis of the revealed truths. But, having become convinced that the term "dialogue" does not bear the same meaning in the Church as in the vvorld in which the Church lives and acts, the author wonders how plausible can be the discourse on the Bible as the book of the dialog and on the Church as an exemplary model of every other dialog? The Church has used this term throughout many centuries exclusively as an apologetic literarv form or as a means of evangelism. Having analysed the word didlogos in the books of the New Testament and the fundamental documents of the Church teachings, from the Pope Paul VI Encvclical Ecclesiam suam to the encvclicals, apostolic letters and speeches of the Pope John Paul II, the author has concluded that the "dialogue" as a communication of two equal subjects that discuss from different positions and come to balanced standpoints, to a higher level of betterment and of truth, has no biblical or theological basis and that that it is not welcome in the church discussions ad intra, while efforts are made to use it ad extra, in an adapted way, as a means of evangelisation. In spite of ali this, the author believes that nowadays there is no alternative to a genuine dialogue of human partners in the Church and that it is only way to activate the feeling of co-responsibility of ali the members of the Church for the destiny of the community to which they belong and for the world in which they live