Stjepan Ivšić (1884-1962) se u znanosti javlja u periodu u kojem je slavenska filologija prošlog stoljeća — vođena moćnom Jagićevom rukom — nestajala i prerastala u slavistiku prilagođenu novim vremenima. Naime, u Ivšića uočavamo i jagićevsku širinu interesa, sjedne strane, i novu crtu temeljite udubljenosti u probleme nacionalne filologije, s druge strane. Tadanja osuvremenjena mladogramatičarska tradicija imala je u Ivšiću istaknuta predstavnika, ali i učenjaka koji je osjećao njene slabosti, no ipak u svom radu uopće nije bio sklon prihvaćanju novih prijelomnih učenja što su se javljala u 20. stoljeću. Ipak Ivšićev formalni tradicionalizam nije zapreka da ne vidimo množinu novih spoznaja do kojih je i u činjeničnom i u metodološkom smisl...