THE CONTRIBUTION OF THE CHURCH TO THE LIFE OF A DEMOCRATIC STATE

Demokratska javnost je široko područje djelovanja i udruživanja građana s ciljem razrade nekih prioriteta i zadataka koje će politika, shvaćena u profesionalnom smislu riječi, unijeti u praksu. Crkva na tom planu djeluje na nekoliko razina, no ponajprije tako što će pomoći u stvaranju široke lepeze nekih vrijednosti koje predstavljaju temelj suživota u hrvatskom društvu. Tako će ona upozoravati na potrebu stvaranja konsenzusa, na činjenicu da je svaki totalni relativizam nespojiv s demokratskim ustrojem, na važnost da odgoj za socijalne kreposti bude popraćen i odgojem osobnih moralnih kreposti kod svakog pojedinca. U tom svom pokušaju Crkva nailazi na niz prepreka, od kojih su mnoge strukturalne naravi, tj. postoje u svakom demokratskom obliku uređenja društva. Crkva, nadalje, daje svoj specifični doprinos razvoju demokratske javnosti tako što će upozoravati na to što znači zdravi kompromis u političkom djelovanju. Ona može i pojam kršćanske nade utkati u proces ozdravljenja društva, ali i biti ključni čimbenik zbližavanja kršćanskog i općeljudskog elementa u sveukupnom djelovanju pojedinca i društva. Crkva može ponuditi i neke prioritete koje društvo treba ostvariti ukoliko želi imati aktivnu demokratsku javnost: buđenje civilnog društva, stvaranje etičkog kodeksa u medijima i gospodarstvu, nadilaženje raskoraka između osobnog i javnog morala, usvajanje načela supsidijarnosti u demokratskom političkom djelovanju.We can summarise by concluding that in Croatia we are facing a New evangelisation that is not aiming to find consensuses regarding dogmatic questions, but regarding the ethical principles. The paths for a search of this consensus are still to be defined. But this is not the first time in history that Christians are facing such a commitment. Lessons from history can help us. When meeting the Roman world, Christianity created a morality based on virtues; Irish monks, when meeting the barbarians reached for a clear system of norms; we are acquainted with problems in the formation of some consensuses during the evangelisation of the American continent and China, where more than negligence was done. Finally, the great evangelisation of the African continent, with a mass involvement of woman in the evangelisation, should serve as lesson. These lessons from history give us the right to hope that priests and faithful in our regions will be able to act in such a manner that a majority of people will agree on some basic values of Christian view on world and man, which will certainly make possible a greater motivation of people for doing good and avoiding evil