Kurdi danas: između lokalne, regionalne i nacionalne identifikacije

Particularly interesting from the point of view of culture studies is the situation of Kurds in post-Soviet Transcaucasia. Their original ethnic and religious composition was far from homogeneous. In Armenia, most of the Kurdish-speaking settlers in the early 19th century were Yezidis, who fled from persecution at the hands of their Muslim compatriots and the Turkish administration. Nevertheless, the Russian administration in Transcaucasia regarded them for generations as Kurds. Side by side with them, there also lived - among the Transcaucasian Azerbaijani population - Kurdish refugees of the Muslim faith. Under the Soviet rule, the Armenian Kurds enjoyed considerable cultural freedom, although at times they too fell victim to repression. In Azerbaijan, on the other hand, they were subjected to a policy of forced assimilation into the Turkish-speaking Azerbaijani population. Currently, an idea is being formed among the Kurdish-speaking Transcaucasian Yezidis to establish a non-Kurdish, religious ethnic community of their own, in opposition to Islam. Muslim Kurds in Transcaucasia, in their turn, demand the re-establishment of the Kurdish Autonomous Region, dissolved by Stalin.Neispunjene nacionalne ambicije dvadeset milijuna Kurda već su odavno prestale biti samo lokalni problem koji se tiče jedne etničke manjine u državama Srednjeg istoka; Turskoj, Iranu, Iraku i Siriji. Kurdski etnički prostor, stoljećima podijeljen na dva nejednaka dijela: turski i iranski, razdijeljen je nakon I svjetskog rata između čak četiri države. Unatoč tome što su Kurdi s vremenom uspjeli iskoristiti nesuglasice između vlada te četiri države, na kraju su ipak ostali izigrani od njihovih ad hoc stvorenih političkih saveza. U svojoj dugoj povijesti, obilježenoj političkim i vojnim bitkama kurdski pokret za neovisnost stvorio je nekoliko političkih partija različitih ideoloških profila i prostornog raširenja. Oružana saveznička zaštita sjevernog Iraka 1991 godine omogućila je formiranje jedne enklave u iračkom Kurdistanu koja je ostala pod kontrolom lokalne gerile, većinom povezane s dvije najveće kurdske partije. Turska je odlučila da se neće suprotstavljati ideji o stvaranju jedne autonomne države iračkih Kurda na njezinoj južnoj granici, pod uvjetom da se s tog prostora ne potpomažu kurdski pobunjenici u Anatoliji, gdje su se gerilske trupe kurdske radničke partije osam godina borile protiv snaga iz Ankare, koristeći se teritorijem s iračke strane granice za obuku svojih vojnika i vojne baze. Ideji o autonomiji turskih Kurda oštro se protivi Kurdska radnička partija,dok su druge kurdske partije u Turskoj (iako mnogo slabije) voljne takovu ideju prihvatiti.. U kurdskom nacionalističkom pokretu danas prevladava ideja, (koja se čini mnogo realističnijom), o federativnom statusu nacije u četiri srednjeistočne države. Niti jedan oblik otvorene političke, vojne solidarnosti unutar nacionalnog pokreta Kurda koji žive u te četiri države ne bi dolazio u obzir. Kurdske snage su preslabe za takvu koordiniranu akciju. Tijekom posljednjeg stoljeća desile su se mnoge društvene promjene unutar kurdskog nacionalnog pokreta. Žarište pokreta prenosilo se iz tradicionalnog konzervativnog kruga plemenske aristokracije i karizmatičnih šeikova na radikalnu urbanu inteligenciju koja često djeluje iz inozemstva. Visoki postotak deportacije seljačkog stanovništva u gradove i jake represije izmijenile su tradicionalnu društvenu strukturu i stari sistem plemenske lojalnosti(odanosti). Vjerojatno iz nužnosti, većina Kurda živi danas u gradovima koji su postali neprirodno veliki. Također važan činilac je prisustvo brojne kurdske dijaspore u zapadnoj Europi koja se sve više zanima za razvoj političke situacije u Kurdistanu. Za kulturne studije je posebno zanimljiv položaj Kurda u post-sovjetskoj Transkavkaziji. Njihov izvorni etnički i vjerski sastav je daleko od homogenog. U Armeniji su Jezidi početkom 19 st. činili većinu naseljenika koji su govorili kurdskim jezikom. Oni su na ove prostore došli pred naletom zlostavljanja njihovih muslimanskih zemljaka i turske vlasti. Unatoč svemu ruska vlast u Transkavkaziji ih je generacijama smatrala Kurdima. Uz njih su ovdje, među transkavkazkim azerbejdžanskim stanovništvom, živjele i kurdske izbjeglice muslimanske vjere. Pod sovjetskom vlašću armenski su Kurdi uživali znatnu kulturnu slobodu iako su i oni s vremenom postali žrtve represije. U Azarbeidžanu, nasuprot tome, bili su podvrgnuti politici prisilne asimilacije među azerbeidžansko stanovništvo koje je govorilo turskim jezikom. Među transkavkaskim Yezidima koji govore turskim jezikom se s vremenom pojavila ideja o osnivanju vlastite ne-kurdske vjersko-etničke zajednice. Kurdi muslimanske vjere zahtijevaju ponovno uspostavljanje kurdske autonomne pokrajine koju je ukinuo Staljin. Pritisak i proganjanje Kurda kojem su u 20. st. pribjegli Turska, Iran, Irak i Sirija nije rezultirao integracijom kurdske manjine u te države. Nasuprot tome, to je doprinijelo uzdizanju kurdske svijesti do razine nacije i razvoju nacionalnih ambicija modernog tipa