PERSONAL NARRATIVES AS A RESEARCH METHOD IN FOLKLORE

Osobne priče ili pričanja o životu autobiografskog karaktera smatraju se u folkloristici "usmenom građom" u kojoj oko istraživača prepoznaje kolektivne modele iz društvenog života određene kulturne zajednice. Ovaj prilog preispituje dvije teorijske pretpostavke koje su ugrađene u definiciju osobnih priča. To su: a) pripovijedani događaji tcmelje se na zbiljskim zgodama; b) takve priče imaju status "osobnog dokumenta" jer cjelokupnom svojom izvedbom i ulogom kazivača upućuju na prirodni društveni kontekst iz kojeg potjeću i u kojem znače. Unosi se sumnja u navedene pretposlavke. Argumentacija se izvodi iz teza o autoreferencijalnosti jezika i iz radova tzv. novije sociologije znanja. Analiziraju se društvene uloge u kojima je istraživačima i njihovim kazivačima dopušteno komunicirati.For most folklorists, life histories are considered as one of the principal means of obtaining data about the social world. The paper will examine the various manipulations of the transcribed narratives and question the objectivity of such a method. A shift in perspectives will be proposed by considering personal narratives as fieldwork narrative events. The consequences in orientation are reflected on the aims of the research itself. Aims other than collecting data will be suggested