STANJE PRIVREDE I MJERE ANTICIKLIČNE EKONOMSKE POLITIKE U BOSNI I HERCEGOVINI

I prije recesije izraženi strukturni poremećaji i “sporiji napredak strukturalnih reforme” (kako eufeministički Svjetska banka označava neuspjeh strukturalnih reformi) znatno težim će učiniti ciklični oporavak BiH, te ga u prisustvu eksternih i internih insuficijencija učiniti bolnijim i dužim od drugih zemalja. Eksterne insuficijencije podrazumjevaju nametnuti neoliberalni obrazac razvoja i odsustvo kompletiranih instrumenata ekonomske politike koje uobičajeno imaju druge zemlje, a interne (nedostatak političke volje i zajedničke političke vizije funkcioniranje države. Usto, glavne lekcije izvućena iz globalne recesije o ulozi države u procesima finansijskog posredovanja i održavanja finansijske stabilnosti, i preispitivanju uloge javnog i privatnog sektora u oblikovanju sistema regulacije ne samo da nije tretirano u antikriznim programima u BiH (V. Domljan, 2009) već se i sama „država“ u pristupu političkih elita nastoji delegitimirati svojih klasičnih ekonomskih funkcija (K. Hodžić, 2009a). Ukupni postratni fiskalni sektor permanentno je van poželjnih stabilizacionih tokova, pa su javni budžeti postali neodrživi i prije dolaska krize, naročito sa setom zakona o transfernim izdacima od 2006. i 2007. godine, kojima se na račun poreskih obveznika kupovala politička podrška populacije finansirane budžetskim transferima. Krizom uslovljeno gubljenje radnih mjesta i dotadašnje postojanje neravnoteže odnosno neusklađenosti ili nespojivosti između tražnje i ponude rada ukazuju, zapravo, na najtežu konsekvencu globalne krize u BiH – uporedno djelovanje dva krajnje negativna uzroka nezaposlenosti – strukturalnog i cikličnog. Gotovo da nije potrebno obrazlagati da dugoročni karakter dosadašnje strukturalne nezaposlenosti u BiH i kratkoročne ciklične nezaposlenosti, podrazumjevaju veliki trošak za nezaposlene i značajan gubitak potencijalnog outputa na nivou makroekonomije. Neravnoteža na tržištu rada koja proizilazi iz promjena u poslovnim ciklusima, kakva je na sceni u BiH od druge polovine 2008. godine, trebala bi biti privremenog (cikličnog) karaktera, no promjene u veličini nezaposlenih i slobodnih radnih mjesta koje potiču iz trenutnog stanja u okruženju mogu postati postojane. Takva situacija može biti vjerovatnija ukoliko proces prilagođavanja na tržištu rada postane duži. U situaciji nefleksibilnog prilagođavanja ponude i tražnje radne snage, moguće je da se nezaposlenost ne vrati na svoj početni nivo u vrijeme ekspanzije, već da bude zadržana na nivou iz perioda recesije (fenomen histereze). Rast i održavanje nezaposlenosti izaziva/izazivaće veliki pritisak na budžet zemlje, na znatno osiromašanje stanovništva, pri čemu su potencijalni sukobi između onih koji imaju posao i onih koji ga nemaju. Ekonomske nejednakosti između zaposlenih i nezaposlenih, kao i među samim zaposlenim, produbljuju i podrivaju socijalnu koheziju. Visoka nejednakost rezultira povećanim kriminalom, povećanom korupcijom, većom makroekonomskom nestabilnošću i nižim očekivanim trajanjem života. Otuda je održivi razvoj tokom krize osobito složen problem, pogotovo što je neoliberalni individualizam destruirao socijalnu koheziju i produbio antagonizam rada i kapitala