Historicist renovations of St. Anna’s Church in Donja Vrijeska

Crkva Svete Ane u Donjoj Vrijeskoj nedaleko Daruvara pripada nevelikoj skupini relativno dobro sačuvanih gotičkih sakralnih građevina na području Slavonije. Radi se o jednobrodnoj, za slavonske prilike relativno velikoj građevini sa svetištem dugim 8 i brodom dugim 14 metara. Vrlo visoki brod i nešto niže svetište poduprti su s južne strane masivnim kontraforama između većine kojih su postavljeni gotički prozori zaključeni raskošnim mrežištima. Crkva je sagrađena 1412. od strane redovnika pavlina. Napuštena je 1542. kada su Turci osvojili ove prostore. Za vrijeme turske vlasti građevina je dosta propala. Svod koji je pokrivao brod i svetište je pao, pa je kasnije zamijenjen stropom, no o izvornom izgledu unutrašnjosti svjedoče i danas ostaci rebara. Početkom 18. stoljeća Sveta Ana je pretvorena u pravoslavnu crkvu. Neko je vrijeme bila čak i sjedište pravoslavnog manastira (1735-75), nakon čega je pripala obližnjem Manastiru Pakri. Nakon što je krajem 18. stoljeća oduzeta od ovog manastira i podređena parohiji u Velikim Bastajima građevina je počela propadati tako da je naposljetku 1852. morala biti potpuno zatvorena zbog opasnosti od urušavanja krova. Ovako loše stanje Svete Ane potaknulo je njezinu prvu obnovu u 19. stoljeću. Glavni pokretači obnove bili su prvi konzervator u Hrvatskoj i Slavoniji, imenovan od strane bečke Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, Ivan Kukuljević Sakcinski, zatim episkop pravoslavne Pakračke Eparhije (na čijem se teritoriju nalazi crkva Svete Ane), Stefan Kragujević, te naposljetku iguman Manastira Pakre Gedeon Paunović. S obnovom se nastojalo početi već 1859., kada je Sveta Ana ponovno stavljena pod upravu Manastira Pakre, no na kraju je do nje došlo tek dvije godine kasnije zbog protivljenja grofa Julija Jankovića, vlasnika zemlje koja je okruživala kapelu, a koji se bojao da će obnova ove građevine ugroziti njegov posjed. Intervencije koje su učinjene na Svetoj Ani 1861. gotovo da nisu imale nikakav stilski, već isključivo utilitaran karakter. Popravljen je krov kako crkva ne bi dalje propadala i dograđen je jednostavni drveni zvonik. Pa ipak za povijest hrvatske arhitekture 19. stoljeća ova je restauracija itekako zanimljiva ponajprije zbog činjenice što je na primjeru ove kapele konzervator Kukuljević uspio pokazati kako briga o građevinama koje su ocijenjene kao značajni povijesni spomenici više ne ovisi isključivo o samovolji vlasnika, da se one više ne mogu rušiti ili ostaviti propadanju zbog nečijih privatnih interesa, već da je njihova zaštita, pa i obnova, postala zadaća države. Druga obnova Svete Ane izvršena je između 1904. i 1907. godine. Iako i pri ovoj obnovi sve prvotno planirane intervencije nisu izvedene, zbog nedostatka sredstava, ipak je došlo do mnogo opsežnijih zahvata u usporedbi sa situacijom iz 1861. Popravljene su kontrafore, dograđen je vrh glavnog pročelja, metalni zvonik na krovu, te drveni kor u unutrašnjosti. Većina je dodataka izvedena u gotičkom stilu, u skladu s uobičajenim pristupom restauraciji srednjovjekovnih spomenika u historicizmu, dakle stilu u kojem je građevina sagrađena u 15. stoljeću. Restauraciju je projektirao arhitekt Vinko (Vinzenz) Rauscher, zaposlen u to vrijeme u Građevnom odsjeku Odjela za unutrašnje poslove hrvatske vlade u Zagrebu, inače učenik najznačajnijeg arhitekta neogotike u Austro-ugarskoj Monarhiji Friedricha Schmidta, kojemu je bio povjeren cijeli niz sličnih projekata na gradnji novih i restauraciji starih kako katoličkih tako i pravoslavnih crkava u Hrvatskoj. Po Rauscherovim je projektima izveden i novi ikonostas u unutrašnjosti. Ikone ne ikonostasu izveo je slikar Marko Peroš, profesor na Školi za umjetnost i obrt u Zagrebu. Slikar Ivan Drusani, također iz Zagreba, izveo je novi dekorativni oslik s manjim brojem figuralnih polja, koji je kasnije prekrečen. Crkva Svete Ane danas se ponovno nalazi u jako lošem stanju i prijeti joj propadanje.St. Anna’s Church in Donja Vrijeska near Daruvar is one of the relatively few well-preserved gothic sacral buildings in Slavonia. It is a single-nave edifice, comparatively large for Slavonian conditions, with an 8-meter sanctuary and a 14-meter nave. The very high nave and the somewhat lower sanctuary are supported by massive counter-forts at the south side with gothic windows decorated with rich traceries between most of them. The church was built in 1412 by Pauline monks. It was abandoned in 1542 after the Turks conquered this region. The building deteriorated considerably during the Turkish reign. The vault that used to surmount the nave and the sanctuary collapsed and was later replaced with a ceiling, but remnants of ribs still testify to the original appearance of the interior. At the beginning of the 18th century St. Anna’s Church was converted into an Orthodox church. For a while it had even been the seat of an Orthodox monastery (1735-75), subsequently falling under the jurisdiction of the nearby Pakra Monastery. After having been taken away from this monastery at the end of the 18th century and subordinated to the parish in Veliki Bastaji, the edifice started to deteriorate and finally had to be closed down completely in 1852 for danger of the roof collapsing. Such a poor condition of St. Anna’s Church was the motive for its first restoration in the 19th century. Ivan Kukuljeviæ Sakscinski, the first conservator in Croatia and Slavonia, appointed by the Viennese Central-Commission zur Erforschung und Erhaltung der Baudenkmale, Stefan Kragujeviæ, the bishop of the Orthodox diocese in Pakrac (on whose territory St. Anna’s Church is located), and Gedeon Paunović, the prior of the Pakra Monastery, were the principal initiators of its restoration. They strove to begin the renovation as early as in 1859, when St. Anna’s Church was again put under the Pakra Monastery’s jurisdiction, but they had to wait for two more years before the renovation could begin because Count Julije Janković, the owner of the land surrounding the chapel, was opposed to the renovation fearing that it would jeopardize his manor. The works performed on St. Anna’s Church in 1861 were almost entirely utilitarian in character and caused no changes of style. The roof was fixed to keep the church from deteriorating any further and a simple wooden bell tower was added to the edifice. Still, this renovation is of particular interest for the history of Croatian architecture in the 19th century, predominantly because conservator Kukuljeviæ managed to show on the example of this chapel that the care of buildings rated as important historical monuments no longer depended only on the self-will of the owners and that such buildings were no longer going to be allowed to be demolished or left to deteriorate on account of someone’s private interests. From that moment the protection and restoration of such buildings had become the state’s task