CONSTITUTION OF GERMANY

U spisu o ustavu Hegel podvrgava temeljitoj kritičkoj analizi ustav Njemačkog Carstva na prijelazu iz 18. u 19. st., ističući već na početku teksta kako Njemačka (više) nije država.* Njemački ustav ne može biti osnova njemačkog državnog jedinstva jer je on konglomerat privatnih prava, sankcionirano odvajanje dijelova (staleža) od cjeline koje su oni izborili tijekom prethodnih stoljeća. Takvo stanje posljedica je manjkavog njemačkog ustavnog razvoja. Za razliku od većine europskih naroda Nijemci nisu izgradili državu, odnosno nisu bili sposobni niti spremni žrtvovati svoje posebnosti cjelini i pronaći slobodu u zajedničkom slobodnom podvrgavanju jednoj vrhovnoj vlasti. Najveći dio teksta čini analiza pojedinih strana njemačkog ustavnog uređenja – vojne sile, financija, pravosuđa, položaja staleža – kao i usporedba nastanka te izgradnje države u Njemačkoj i u ostatku Europe, koja potvrđuje Hegelov prvotni sud kako se Njemačka ne može smatrati državom. U tim analizama kristalizira se i pojam države spisa o ustavu. Po uzoru na Machiavellija – tu pravu političku glavu “najvišeg i najplemenitijeg osjećaja” – Hegel u prvom redu želi vidjeti zasnivanje jedinstvenog političkog tijela nasuprot svim postojećim sistemima partikularnih prava i privilegija. Država je tako prije svega moć kojom neko mnoštvo zbiljski (a ne samo namjerom i u riječima) brani sveukupnost svoga vlasništva. No to je samo njezino prvo određenje. U širi pojam države spada i vladanje putem općih zakona – koje tek “od neke zemlje čini državu” – zatim barem minimalna središnja financijska vlast, odvojenost religije od države, ali i sudjelovanje naroda u donošenju zakona preko političkog predstavništva. Pored toga, dobro uređena država jest ona koja se ograničava na svoje nužne služ- be, prepuštajući u svemu drugome građanima njihovu živu slobodu jer “ta je sloboda po sebi sveta”. Naposljetku, budući da su “pojam i spoznaja nužnosti preslabi da bi utjecali na djelovanje”, oni moraju biti opravdani silom, pa Hegel na kraju teksta zaziva osvajača, modernog Tezeja, koji će raštrkanu masu narodā i međusobno izoliranih staleža ujediniti u državu.Hegel submits the Constitution of the German Empire at the turn of the 18th century to a thorough critical analysis, pointing out at the beginning of the text that Germany is no longer a state. The German Constitution cannot be the foundation for German state unity because it is a conglomerate of private rights, a sanctioned separation of parts (estates) from the whole that they had secured for themselves during the preceding centuries. Such a situation was conditioned by the deficient constitutional development of Germany. Unlike most European nations, the Germans had not built a state, i.e. were neither capable of nor ready to sacrifice their particularities to the whole and discover freedom in the common free subjection to a single supreme political authority. For the most part, the text analyses particular aspects of the German Constitution – the armed forces, finance, legislation, position of the estates – and provides a comparison of the emergence and rise of the state in Germany and the rest of Europe that confirms Hegel’s initial judgment that Germany cannot be considered a state. It is in these analyses that his idea of the state from the writings on the Constitution crystallizes. Inspired by Machiavelli – the genuinely political mind of “the highest and noblest sentiments” – to whom he dedicates almost an entire chapter – Hegel above all wants to see the foundation of a single body political as opposed to all existing systems of particular rights and privileges. The state is thus above all power through which a multitude actually (and not just in intention and words) defends the totality of its property. But this is only its first determination. The wider meaning of the state includes governance through general laws – which only makes a country a state – then at least minimal central financial authority, the separation of church and state, but also the participation of the people in the legislative procedure through political representation. In addition to that, a well organized state is one that limits itself to the essential functions, leaving the citizens their living freedom in everything else, for this freedom is inherently sacred. Finally, since “the concept of necessity and insight into its nature are much too weak to have an effect on action itself”, they must be justified by force; therefore, at the end of the text Hegel calls upon the conqueror, the modern Theseus, to unite the scattered mass of nations and mutually isolated estates into a state