Glotalizacija i geneza tona u athabaskanskom, baltoslavenskom i germanskom

According to my theory of Slavic accentuation, the Balto-Slavic acute was a glottal stop which developed from the Proto-Indo-European laryngeals and glottalic consonants and yielded a short rising tone in Late Proto-Slavic. The loss of glottalization took place in a number of stages. It appears that most of these developments have striking parallels in Athabaskan. The rise of distinctive tone in Baltic is quite different from that in Slavic. In West Baltic (Prussian), glottalization yielded a rising tone on long vowels and diphthongs while the absence of glottalization is reflected by a falling tone. In East Baltic (Latvian and Lithuanian), distinctive tone arose from a retraction of the stress which may be compared with the rise of the independent svarita in Vedic Sanskrit. Elsewhere I have argued that there was a series of preglottalized stops in Proto-Germanic and that all obstruents were voiceless here in recent prehistoric times. Preglottalization has been preserved in British English and in the western dialects of Danish and is reflected as preaspiration in Icelandic and Faroese and under certain conditions as gemination in all North and West Germanic languages. In Central Franconian, there is a distinctive opposition between a falling tone 1 and a stretched tone 2 that seems to be reversed in a strip of land along the southeastern border. Phonetically, the Franconian tones strongly resemble the Latvian falling and stretched tones and the Lithuanian falling and rising tones, respectively. A larger amount of data from the Central Franconian area would be most welcome.Prema mojoj teoriji o slavenskoj akcentuaciji, baltoslavenski akut bio je grkljanski zatvorni suglasnik koji se razvio iz protoindoeuropskih laringala i grkljanskih konsonanata te je proizveo kratki uzlazni ton u kasnom protoslavenskom. Glotalizacija je postupno nestajala. Čini se da velik broj navedenih pojava ima vrlo izraženih sličnosti s athabaskanskim. Nastanak distinktivnog tona u baltičkome podosta se razlikuje od onoga u slavenskome. U zapadnobaltičkome (pruskome) glotalizacija je proizvela uzlazni ton u dugim vokalima i diftonzima, a nepostojanje glotalizacije odražava se u silaznom tonu. U istočnobaltičkim jezicima (litavski i latvijski) distinktivni je ton nastao retrakcijom naglaska, što se može usporediti s nastankom samostalne svarite u vedskom sanskrtu. Već sam pisao o nizu predgrkljanskih zatvornih suglasnika u protogermanskome te da su svi opstruenti ovdje bili bezvučni u nedavnim pretpovijesnim vremenima. Predglotalizacija je sačuvana u britanskome engleskome i u zapadnim dijalektima danskoga te se odražava kao predaspiracija u islandskome i farskome, a pod određenim uvjetima i kao geminacija u svim sjevernogermanskim i zapadnogermanskim jezicima. U središnjem frankonskom postoji distinktivna opozicija između silaznog tona 1 i složenog tona 2, u kojoj je došlo do zamjene tonova u dijelu zemlje uz jugoistočnu granicu. Fonetski gledano, frankonski tonovi jako sliče na latvijske silazne i složene tonove te na litavske silazne i uzlazne tonove. Poželjno je više podataka s područja središnjega frankonskoga