Ilustrirana Biblia cum comento u knjižnici oca hrvatske književnosti, s uzorcima njegovih marginalija

he paper offers an introduction to Marcus Marulus and his Latin Bible from his library – in the cultural-historical context of contemporary libraries. Marulus always remained a man of books and was very much part of the European »book culture« of the Renaissance and of the Devotio Moderna. The books of his library reveal part of his soul. The paper is guided by the question: What do we know about Marulus’ library; especially about the Bibles and the books on theology broadly defined which Marulus himself classified as books of »church writers« (Ecclesiastici)? One may call them books of »theology for piety« (Frömmigkeitstheologie). Of equal interest is what Marulus library did not contain. The second part of the paper focuses primarily on the four volumes of his Biblia Latina of 1489. Thirty pages show illustrations, mostly in the three Old Testament volumes. The paper concentrates on his marginalia in the form of his drawings of Eucharistic symbols, »crosses on socles«, »little hands« (maniculae), and his characteristic christogram which stands for »Christ« and the Christological interpretation of the Old Testament. It consists of two Greek letters, the first of which is an x (chi) and the last a ς (sigma) of the Greekword Xριστóς. In Marulus’ handwriting the sigma at the end of the Greek word Christos resembles the Latin capital letter ‘C’. Therefore, the marginal note looks like XC with one curly horizontal line over both letters.U prvom dijelu rada Marulićeva knjižnica prikazna je u kontekstu drugih renesansnih knjižnica. Kad se usporedi s knjižnicama drugih ljubitelja knjige, njegovih suvremenika, ona je malena i relativno beznačajna. Značajnu zbirku imao je npr. dubrovački dominikanac Ivan Stojković (oko 1390-1443), koji je prikupljao grčke rukopise i ostavio ih dominikanskoj knjižnici u Baselu na završetku Baselskoga koncila (1431-1437); te grčke rukopise Novoga zavjeta poslije su proučavali Johannes Reuchlin (1455-1522) i Erazmo Roterdamski (1466/67-1526). Među knjižnicama iz 15. st. glasovita je ona koja je pripadala kardinalu Nikoli Kuzanskom (1401-1464) te ona grčkog učenjaka i biskupa Johannesa Bessariona (1403-1472), kardinala od 1440, koji je zagovarao prikupljanje i prevođenje spomenika grčke klasične i patrističke književnosti. Bessarionova je zbirka postala dijelom knjižnice sv. Marka u Veneciji (Biblioteca Marciana). Venecija je dobila veliku zbirku knjiga i od kardinala Domenica Grimanija (1461-1523): njegova je knjižnica postala znamenitom zbog djela na grčkom, hebrejskom, aramejskom, arapskom i armenskom; obasezala je oko 15.000 naslova. Katalog Marulićeve knjižnice otkriva ponešto o njegovoj pobožnoj duši – i po onome što je sadržavala, i po onome čega u njoj nema. Ta zbirka knjiga koju je prikupljao tijekom čitava života korisno je vrelo za svaku biografsku skicu, i općenito, za bolje razumijevanje oca hrvatske književnosti. U razdiobi knjiga na skupine, koju je proveo sam Marulić, opaža se nekoliko zanimljivosti. Iako su dosta obilno popunjene skupine Historici (22 naslova) i Philosophi et oratores (32 naslova), najveću skupinu ipak čine teološke knjige, koje je Marulić svrstao pod naslovom Ecclesiastici (35 naslova). U toj skupini naslovi kao da su okupljeni donekle proizvoljno, što se može razumjeti kao refleks onodobnog, često neplanskog, načina nabavljanja knjiga. Indikativno je ipak da knjiga Poetae Christiani veteres nije navedena u rubrici Poetae (15 naslova), nego u skupini Ecclesiastici, s naslovom Sedulius, Juuencus, Arator poetę. (Marulićev osobni primjerak, s upravo takvom naznakom na hrptu, sačuvan je u knjižnici Teološkoga fakulteta u Splitu.) U istoj skupini nalazimo i djelo Josipa Flavija o povijesti Židova, koju bismo prije očekivali u skupini Historici. Uz dvije latinske Biblije, na Marulićevim policama namijenjenima teološkoj literaturi najviše je knjiga propovjedničkoga karaktera te djela crkvenih otaca. Po svemu sudeći, on nije bio zainteresiran za spekulativnu, skolastičku teologiju: u popisu inventara ne nalazi se ni Summa theologiae Tome Akvinskoga niti koje druge skolastičko djelo; posjedovao je samo jedan Tomin biblijski komentar i njegova Opuscula, pastoralne namjene. Nema u Marulića ni djela ranih njemačkih reformatora, koji su kao i on bili zainteresirani za reformu pastorala. Nije ga zanimala ni lingvistička ni egzegetska strana teoloških studija, tj. ono što se nazivalo »hebrejskom istinom« i »grčkom istinom« Svetog pisma, nema ni Erazmova izdanje grčkoga Novog zavjeta. Marulić nije bio trojezični učenjak čija bi ekspertiza uključivala hebrejski i grčki; nije poznato je li postojala mogućnost da hebrejski nauči od kojega splitskog Židova upućena u sveti jezik. U Marulićevo vrijeme u Splitu postoji židovska zajednica koja ima svoju sinagogu, pa se može pretpostaviti da je on, ako je bio zainteresiran, mogao naći učitelja hebrejskog u svojem gradu. Da ga je pak zanimao lingvistički aspekt teologije, svakako bi bio nabavio knjigu poput Reuchlinova tumačenja sedam pokorničkih psalama, tiskana 1512, u kojoj je bio priložen hebrejski tekst psalama s njihovim doslovnim (riječ za riječ) prijevodom na latinski; eksplicitna je svrha knjige bila pomoći onima koji žele doprijeti do izvornoga, hebrejskog teksta. Čini se da Marulića nije zanimao ni novi prijevod cjelokupnoga Psaltira s hebrejskog na latinski što ga je načinio augustinac fra Felice da Prato (Felix Pratiensis, oko 1460-1559), koji je na mletačkom knjižnom tržištu bio dostupan od 1515. U njoj bi Marulić našao potporu za svoj tipološki način tumačenja Pisma. Očito je da nije konzultirao ni Biblia Hebraica, što ju je Felix de Prato izdao 1517. Može se utemeljeno zaključiti da je Splićanin bio zadovoljan sa svoja četiri sveska koja su sadržavala Biblia Latina cum comento. Od dviju Marulićevih latinskih Biblija sačuvana je ona komentirana koju on bilježi kao Biblia cu(m) comento, volumina quatuor. Riječ je o izdanju Biblia Latina [Cum postillis Nicolai de Lyra et expositionibus Guillelmi Britonis in omnes prologos S. Hieronymi et additionibus Pauli Burgensis replicisque Matthiae Doering]. Venetiis, [Bonetus Locatellus], Octavianus Scotus, 1489. Tiskana u četiri sveska, ona obaseže više od 2000 gusto tiskanih stranica: Stari zavjet (prva tri sveska) zauzima više od 1640 stranica, a Novi (četvrti svezak) više od 530 stranica. U četvrtom je svesku također Lirino djelo De vero Messia (nepunih 10 stranica). Usporedba stranice Knjige Izaijine (f. 31) iz Marulićeva i još jednog primjerka istog izdanja pokazuje da bi se kod Marulića moglo raditi o jeftinijem otisku koji se također nudio na tržištu; njegov primjerak nema crveno i modro otisnute inicijale koji označuju početak novoga poglavlja, a koje nalazimo u bogatijem primjerku istog izdanja. Biblijski tekst, Jeronimovi prolozi i sadržaji pjedinih knjiga otisnuti su krupnijim slogom i ispunjaju središnju četvorinu na stranici. Ta je četvorina okružena učenim »aparatom« koji se sastoji od komentara tiskanih manjim slogom. Komentar se obično sastoji od četiri teksta: (a) Guillelmus Brito, Expositiones (uz Jeronimove prologe); (b) Nikola od Lire, Postilla (uvelike temeljene na srednjovjekovnom židovskom egzegetu Rašiju); (c) Paulus Burgenisis, Additiones (kritika Lirinih komentara); (4) Matthias Doering, Replicae (u prilog Liri, protiv Burgosa). Razvidno da se Marulić koristio ne samo Lirinim komentarima nego i Burgosovim bilješkama (u svojem djelu De humilitate et gloria Christi, pišući o Pashi, s odobravanjem bilježi »Burgosovo mišljenje«). U povijesti tiskanih Biblija najranije ilustrirano latinsko izdanje vjerojatno je ono što ga je 1481. u Nürnbergu objavio Anton Koberger (1445-1513). Izdanje Biblije iz 1489, koje je posjedivao Marulić, možda je prvo mletačko izdanje koje sadrži brojne slike. U prvom je svesku 13 ilustracija, u drugom 9, u trećem 16 i u četvrtom samo jedna. U svemu ima 30 stranica s ilustracijama razne veličine. Većina ilustriranih stranica u prvom svesku nalaze se u Prvoj knjizi o kraljevima; treći svezak ima dvije slike uz Izaiju, jednu uz Daniela i jednu uz Makabejce, dok je Ezekijelov tekst popraćen sa 12 stranica ilustracija. Na jednoj stranici u prvom svesku ilustracija je izrezana (prikazivala je sunčani sat, horologium, kralja Ahaza, koji se spominje u 2 Kr 20,11). U radu se razmatraju i Marulićeve marginalne bilješke u latinskoj Bibliji. One se gotovo nikad ne nalaze u četvorinama sa slogom biblijskoga teksta, nego uz komentare. Marulić se služi raznovrsnim marginalijama: osim što podvlači i omeđuje »kvačicama« neka mjesta u samom tekstu, na marginama često iscrtava vitičastu vertikalnu oznaku, ispisuje kraticu NB (Nota bene) te imena i pojmove koje zbog važnosti izvlači iz teksta komentara na rub stranice. Teško je uspostaviti kakvu hijerarhiju tih marginalija, ali pođemo li od najrjeđih prema češćima, možemo ih razvrstati ovako: (1) dva crteža kaleža i hostije, kao simbola euharistije (oba su u Starom zavjetu); (2) devet crteža križa na postolju; (3) sedamnaest ručica (maniculae); (4) oko 250 kristograma (XC), naročito čestih u trima svescima Starog zavjeta, upisanih sa svrhom da se upozori (u većini slučajeva) na kristološko čitanje hebrejskoga Pisma