Pluralism and the Transitional Culture of Conflict - What about violence?

Svaki socijalni kontekst proizvodi sebi prilagođenu kulturu sukoba koja je redovito bogata i pozitivnim i negativnim potencijalom. Nažalost, autoritarna povijest pridonosi “antipluralnome” crno-bijelom pristupu koji priznaje jedino agresivnu suprotstavljenost s jedne strane ili povlačenje i izbjegavanje sukoba s druge. Premda ponekad gotovo ne primjećujemo kako je situacija sukoba legitimni dio dnevnoga društvenog ponašanja, sukob je prisutan svugdje, samo ako umijemo svoju pozornost usredotočiti u smjeru kojem treba gledati. U jednosmjernome komunikacijskom stilu pluralizama nema jer komunikacijski stil tipa “dobitnik-gubitnik” uvijek vodi frustraciji, ne unosi se u brige i probleme suprotne strane i ne prenosi nikakvu poruku o tome što znači živjeti iz motrišta suprotne strane. Informacija koja teče u oba smjera, dok se zbiva među pojedincima, naziva se interpersonalnom komunikacijom, a ako se zbiva unutar formalne strukture sastanaka i drugih pisanih izvješća, naziva se organizacijskom komunikacijom. Svaku misao i svaku informaciju ne kreira samo njezin odašiljatelj nego je promatra i interpretira i onaj koji je prima! Pluralizam je na djelu tada kada je složenoj situaciji moguće pristupiti na asertivan način. Ako komuniciranje definiramo samo kao proces, tada u stvarnosti nikada ne dopiremo do važnih pitanja niti uopće razmjenjujemo relevantna značenja takvih pitanja. Komunikacijska doktrina potječe iz retorike, tj. iz umijeća kako povećati učinkovitost transmisije poruka. Jednosmjerni komunikacijski stil se u susretu sa situacijom sukoba pokazuje neučinkovitim, što se osobito ogleda u pitanjima ljudskih prava, te još više u primjeni principa prirodne pravednosti u okolnostima kad postojeći zakoni ne dopuštaju razborit i častan ishod. Dvosmjerni komunikacijski stil na sukob gleda kao na izazov preobraziteljskih procesa zasnovanih na nasilju te njihovoj promjeni prema procesima zasnovanim na pravima.A given social context produces a self-adapting culture of conflict bringing with it a wealth of positive and negative potential. Unfortunately, authoritative history contributes to the «anti-plural» black and white approach which acknowledges only aggressive confrontationalism on the one hand or withdrawal and conflict evasion on the other. Although we often hardly notice that conflict situations are a legitimate part of everyday social behaviour, conflict is all-present, and we have only to focus our attention in its direction, if we are able. In the one-way style of communication there is no pluralism, since the «winner-loser» communication style always leads to frustration, does not include involvement with the concerns and problems of the other party and conveys no message as to how life appears from the opposite point of view. Information flowing in two directions, when occurring between individuals, is called interpersonal communication. When this occurs within a formal structure such as a meeting or in written reports, it is called organizational communication. Thoughts and information are not created only by their conveyor, but also by the receiver through his observation and interpretation! Pluralism occurs when an assertive approach is made possible in a complex situation. If we define communication only as a process, we then, in fact, never penetrate the essential issues nor do we facilitate discussion on the significance of these issues. The communications doctrine has its origin in rhetoric which is the art of enhancing the effectiveness of message conveyance. The one-way communication style proves ineffective in conflict situations, which is manifested particularly in human rights issues, and even more so in the application of the principle of natural justice in circumstances when existing laws do not allow for a prudent and honourable outcome. The two-way style of communication views conflicts as a challenge to the transformational processes of power-based communication into rights-based processes