Vlast u Crkvi kao služenje (diakonia)

Treća glava konstitucije »O Crkvi« Drugoga vatikanskog sabora, posvećena hijerarhijskom uređenju i produbljenju teološke nauke o episkopatu počinje ovim riječima: »Krist je Gospodin radi upravljanja i posvećenja Božjega puka u Crkvi ustanovio razne službe, koje idu za dobrom čitavoga Tijela. Službenici, koji imaju svetu vlast, služe svojoj braći ...« Isus je poslao svoje apostole da budu »službenici i pastira« (ut... ministrando pascerent, br. 19). Konstitucija nastavlja posve tematski: »A ona dužnost, koju je Gospodin povjerio pastirima puka, pravo je služenje, koje se u Svetom pismu značajno naziva \u27diakonia\u27 ili ministerium (usp.Dj.l,17 i 25; 21,19; Rim 11, 13; l Tim 1,12)« (br. 24). Posebno se kaže o biskupu: »Biskup, poslan od Oca obitelji da upravlja njegovom obitelji, neka drži pred očima primjer Dobroga Pastira, koji je došao ne da bude služen nego da služi (usp. Mt 20, 28; Mk 10, 45) i da za ovce dade svoj život (usp. Iv 10, II)« (br. 27). Slično se veli i o svećenicima i đakonima. Svećenici su »pozvani da služe Božjem narodu« (br. 28; usp. br. 21 i 29; Gl. IV, br. 34; Gl. V, br. 41). U istom duhu govore i druge konstitucije i dekreti, npr. »Dekret o službi i životu svećenika« (Predgovor, Gl. II, br. 5, 8, 11; Gl. III, br. 12, 16, 20) i »Dekret o pastoralnoj dužnosti biskupa u Crkvi« (Gl. II, br. 15). Doista je bilo potrebno da Sabor istakne ideju služenja. Moderna egzegeza i potrebe teološkog i ekumenskog dijaloga nameću baš takvo gledanje na vlast u Crkvi, a da i ne govorimo o potrebama i težnjama našega vremena koje toliko želi da evanđeoska istina što više zasja u svojoj autentičnosti, bez kojekakvih povijesnih naslaga i primjesa. Daleko od toga da bi ideja o vlasti kao služenju bila nova u životu Crkve! Ona je objektivno jedna od temeljnih postavki o strukturi Crkve i duboko je utkana u njezin organizam, ali to ne znači da je u svim okolnostima bila jednako živa u svijesti nosilaca crkvene vlasti i u pravno-pastoralnim dokumentima. Proces evanđeoskog osvješćivanja, što ga je tako sjajno poduzeo Drugi vatikanski sabor, treba se odraziti i na ovom polju