Autor iznosi Aristotelovu podjelu znanosti, promatra praktičnu znanost u odnosu na pojedinca i na društvo, nacrtno uvodi u prijepor o izvornosti spisa iz područja etike koji se pripisuju Aristotelu. Polazeći od tvrdnje daje dobro ono čemu sve teži, Aristotel traga za tim dobrom kao krajnjoj svrsi ljudskoga djelovanja. Svi se slažu daje to sreća, koju biramo radi nje same a ne radi nečega drugoga, zato Je Aristotelova etika obilježena kao eudemonistička. Raščlanjujući različita značenja i poimanja sreće Stagirićanin ih prosuđuje i zaključuje da sreća nije život užitaka, politički život nego djelatnost duše prema krjeposti. Da bi se bolje mogao razumjeti govor o krjepostima, autor najprije raščlanjuje Aristotelovo pojmovlje: slobodan izbor, v...