Dalmatian Part of Croatia, Paris Peace Conference and Treaty of Peace with Italy

Jedan od rezultata Mirovne konferencije u Parizu, započete 1946. godine, bio je prihvaćen završni tekst nacrta mirovnih ugovora iz 1947. godine, i to između Saveznika s jedne strane te Italije, Mađarske, Bugarske, Rumunjske i Finske s druge strane. Ugovor s Italijom zaključen je i potpisan 10. veljače 1947., čime je nova Jugoslavija, odnosno Hrvatska, stekla puni suverenitet nad svim dalmatinskim, ali i ostalim priobalnim i otoč-nim dijelom Hrvatske. Navedenim je događajem konačno razriješen dotadašnji dugo-godišnji teritorijalni spor između dviju jadranskih država, Ita-lije i Jugoslavije. Ratifikacija Ugovora u cijelosti je otklonila sve posljedice koje su u prethodnom razdoblju, u de facto i de iure smislu, proizlazile iz ranije sklopljenog Rapallskog ugovora (1920. godine), a bitno oslonjenog na kondicije iz Londonskoga sporazuma definiranog još 1915. godine.One of the consequences of the Paris Peace Conference initiated in 1946 was the acceptance of the final draft of the peace treaties from 1947, between the Allied nations on one side and Italy, Hungary, Bulgaria, Romania and Finland on the other. Treaty of peace with Italy was concluded and signed on 10 February 1947, which enabled new Yugoslavia, i.e. Croatia, to obtain absolute supremacy over Dalmatian and entire coastal and insular part of Croatia. The aforementioned event helped finally settle the earlier territorial dispute that lasted for many years between the two Adriatic states, Italy and Yugoslavia. The ratification of the Treaty entirely eliminated all consequences which de facto and de iure emerged from the previously signed Rapallo Treaty (1920), substantially leaning on the conditions set forth in the London Treaty defined in 1915