UTJECAJ HRVATSKE MEDITERANSKE ZONE NA NARODNU POEZIJU U BELOJ KRAJINI

The Slovenian southmost region of Bela krajina, bordering with Croatia, has — according to the ethnological classification — — Pannonian features. The author reveals the remains of its Mediterranean culture, preserved within the spiritual aspects of folk culture, and interprets them in relation to the region\u27s history. Namely, the region was, among others, settled by Dalmatians who fled from their homes in the sixteenth century.Slovenski etnolog Vilko Novak etnološki je podijelio prostor Slovenije na sredozemno, alpsko, srednjoslovensko i panonsko područje. Prema toj razdiobi Bela krajina pripada panonskom etnološkom području, iako se u narodnoj duhovnoj kulturi te pokrajine prepleću srednjoslovenski, dinarski i mediteranski elementi. Mediteranski su utjecaji najslabiji. Kulturna heterogenost Bele krajine zemljopisno je i povijesno uvjetovana. Do ovoga stoljeća pokrajina je bila djelomično odvojena od ostale Slovenije, ali otvorena prema nizinskom svijetu karlovačke okolice u Hrvatskoj, što je znatno utjecalo na sveukupni život Belokranjaca i na njihovu narodnu kulturu. Dodiri s hrvatskom i dijelom srpskom kulturom pojačani su u 16. i 17. stoljeću, kada se u Belu krajinu počinju naseljavati južnoslavenski prebjezi koji su se pred Turcima iseljavali ponajviše iz područja Like, Dalmacije i Bosne. Manje skupine, posebice hrvatskih prebjega, postupno su se asimilirale u slovensko okružje, dok je manja skupina pravoslavnih prebjega očuvala svoju kulturu do današnjih dana. Tako su hrvatski i srpski doseljenici utjecali na slovensku narodnu kulturu Bele krajine. Autor predstavlja mediteranizme u sloveniziranim i u novijim hrvatskim i srpskim pjesmama Bele krajine, u njihovoj tematici, jeziku, stilskom i glazbenom izričaju. Posebice upozorava na one teme u narodnim pjesmama koje je moguće pratiti na hrvatskom mediteranskom prostoru. U analizi jezika naglašava elemente čakavštine u belokranjskim pjesmama s obzirom da je upravo čakavština jedno od glavnih obilježja hrvatskog Sredozemlja. Pritom nije uvijek jasno radi li se o neposrednim mediteranskim utjecajima, jer se stara i nova čakavština upotrebljavala i na karlovačkom području, a koje je utjecalo na kulturu Bele krajine. Glazbena je analiza pokazala da je najmanje mediteranizama upravo u belokranjskim glazbenim oblicima. Rijetki primjeri kvarnersko--istarske melodike prenijeti su u Belu krajinu u novijem vremenu i mogu se pratiti samo u izvođenjima folklornih skupina. Iako su mediteranizmi rijetko zastupljeni u narodnom pjesništvu Bele krajine, ipak su brojniji nego, primjerice, u gornjem Posočju na sjeverozapadu Slovenije, koje po etnološkoj klasifikaciji pripada upravo slovenskom sredozemnom području. Autor stoga upitnim postavlja širinu etnološki određenog slovenskog mediteranskog područja, s obzirom da današnje gornje Posočje u svojoj duhovnoj, dijelom i društvenoj kulturi, ne sadrži (više) karakteristična obilježja sredozemne kulture, već prevladavaju srednjoslovenski i alpski utjecaji