DOMOVINA JE ŽENSKOG RODA

The article concentrates on some of the cultural mechanisms that construct female identity and bring it into representation. It focuses on the example of Croatian political propaganda between 1990 and 2000 and the autobiographic discourse about the war in Croatia, 1991-1995.Politička propaganda 20. stoljeća barata s razmjerno malim brojem stereotipa, a jedan se od onih na koji se posebno često referirala odnosi na pojam Domovine poslikovljen u liku žene. Nakon što su žene stekle ustavno pravo glasa, političke su kampanje inaugurirale i lik žene radnice ili samouvjerene poslovne žene, u svemu jednake muškarcu. Ipak, i takav je lik žene, sudeći prema tvrdnjama feminističke literature, bilo tek rezultat unaprijedne obrane od moguće feminističke kritike, a zapravo i dalje tek novim atributima ukrašeni preslik idealne ženskosti kakvu je zamislilo patrijarhalno društvo. U izvorima koji se odnose na euro-američke ratove 20. stoljeća, kao što su pisma koja su vojnici s bojišta slali svojima najbližima ili knjige, pripovijetke i pjesme vojnika-književnika, takva je slika žene posebno naglašena i, kako se čini, potisnuta u svoju krajnost. Ovdje se, najčešće, u ženi (majci, supruzi, zaručnici) sjedinjuju sve suprotnosti neugodama vojnikove aktualne situacije: ona postaje metonimijom topline i sigurnosti doma, ali i procjeniteljicom muškosti muškarca, kvalitete koju je rat doveo pred kušnju. S druge strane, izvori svjedoče i o vojničkoj čežnji koja traži trenutno zadovoljenje, čežnji koju je ratna propaganda u ratu suprotstavljenih strana obilato koristila, a znanost često tumačila kao želju da se u takvoj, krajnjoj situaciji, upotpuni doživljaj života, jednako muškaraca i žena. Ženski lik kakav se oblikovao za trajanja rata u Hrvatskoj 1991.-1995. godine spomenutomu nije iznimka. Također, u javnoj slici rata u Hrvatskoj, kao i u drugim ratovima s kojima je moguće valjano usporediti, lik je žene-ratnice i neočekivan i nepostojeći. Provjera opisa žene i, preciznije, opisa mjesta koje ona zauzima u medijskoj slici rata, kada se sučeli s relevantnim "opisom" izniklim iz analize druge, pa i klasične etnografske građe, donosi važne spoznaje o utjecaju medija masovnoga komuniciranja na oblikovanje javnoga mnijenja, spoznaje koje umnogočemu proturiječe još "važećoj" postmodernoj teoriji medija. Također, one ponovno upućuju na meritornost etnografskoga pristupa u istraživanju medija