New Forms of Monastic Community

U ovom radu autor istražuje mogućnost novog oblikovanja redovničkih zajednica, kao odgovor na poziv Drugog vatikanskog sabora, sadržan u dekretu »Perfectae caritatis« i kasnije razrađen u dokumentu »Vita consecrata«. Budući da se u tim dokumentima redovničke zajednice tumače kao vidljivi znak zajedništva cijele Crkve, u prvom se dijelu rada najprije analizira to crkveno zajedništvo ukoliko je ono »communio« i ukoliko je ono »societas«. »Communio«, naime, stavlja naglasak na esencijalno, a »societas« na funkcionalno zajedništvo. U drugom dijelu autor zatim analizira specifičnost zajedništva redovničkih zajednica pod vidom logike njihova nastanka, tj. ukoliko jedne po naravi svoga postanka njeguju esencijalno, a druge pak funkcionalno zajedništvo, što se nužno manifestira kao razlika u konkretnom oblikovanju zajedničkoga života. O toj se razlici mora voditi računa i kad se govori o novim oblicima redovničkog zajedništva, jer što je prihvatljivo za jedne, ne mora biti prihvatljivo za druge. U trećem pak dijelu autor iznosi aporije redovničkog zajedništva i konkretnih zahtjeva poslanja redovničkih zajednica. Te aporije on u prvom redu vidi u dijalektici između zahtijevanoga zajedničkog života i raznolikosti jednako tako zahtijevanih službi i poslanja, odnosno u dijalektici između zahtjeva inkulturacije redovničke zajednice u različite kulture i njezine vlastite koja je na neki način homogenizira. No kako te probleme nije uspio riješiti ni Drugi vatikanski sabor, pa ni enciklika »Vita consecrata«, ni ovaj rad ne donosi neko rješenje, jer problem je teoretski gotovo nerješiv. Umjesto gotovoga rješenja on iznosi samo jedan pokušaj rješenja od strane T. Radcliffa O.P. koji je, po sudu autora, uspio ponuditi sintezu i pojedinca i zajednice, odnosno zajednice i raznih kultura, ali po cijenu odricanja od osobnoga identiteta. No kako je ovo odricanje izvedivo na osobnoj, ali ne baš i na zajedničkoj razini -jer taj identitet pruža zajednicama opravdanje njihovoga postojanja! - zaključak je da aporije u načelu ostaju, a da su moguća samo djelomična i aproksimativna rješenja.Through this paper the author examines the possibility of a new way of shaping monastic communities, as a response to the appeal of the Second Vatican Council comprised in the decree Perfectae caritatis and later elaborated in the document Vita consecrata. Since these documents define the monastic communities as a visible sign of the unity of the Church as a whole, the first part of the paper analyses the church unity, insofar as it is communio and insofar as it is societas. Communio puts the emphasis on the essential and societas on the functional unity. In the second part the author analyses the specific quality of the unity of monastic communities under the aspect of their logic of origin, i.e. if ones in the nature of their origin nurture the essential, and the others the functional unity, which is bound to be manifested as a difference in the actual forming of the common life. This difference has to be taken into account even when we talk about new forms of the monastic unity, for what is acceptable to ones need not be acceptable to the others. In the third part the author presents απορία of the monastic unity and of the concrete demands of the monastic communities\u27 mission. These απορία are seen above all in the dialectics between the requested common life and the variety of also requested services and missions, i.e. in the dialectics between the demands of the enculturation of the monastic community into different cultures, and its own culture which in a way homogenises it. However, since neither the Second Vatican Council has managed to solve these problems nor the encyclical letter Vita consacrata, not even this paper brings a solution, for the problem is almost unsolvable in theory. Instead of a ready-made solution, the paper presents only an attempt at solution by T. Radcliff O.P. who, according to the author, has managed to offer a synthesis of both the individual and the community, that is of the community and various cultures at the expense, however, of sacrificing the personal identity. However, since this sacrifice is feasible at the personal, but not as well at the common level - because this identity provides the communities with the justification of their existence! - the conclusion is that the απορία remain in principle, and that only partial and approximate solutions are possible