Image of Royal Authority in the Work of Thomas Archdeacon

Oslanjajući se na moderne interpretativne koncepte i sheme, autor razmatra pozadinu pripovijedanja splitskoga kroničara 13. stoljeća, Tome arciđakona. Iz društvenoga krajobraza koji splitski kroničar ocrtava nizom više ili manje detaljnih “slika”, autor izabire “sliku” kralja i njegove vlasti. RašËčanjujući elemente te “slike” autor upozorava na raznolike elemente iz kojih se ona sastoji, pokušavajući u zaključku razabrati koliko Tomino pripovijedanje zrcali realnosti vremena u kojemu kroničar živi i djeluje. U djelu splitskoga kroničara nije moguće i ne treba tražiti eksplicitne i potanke opise pojedinih elemenata društvene stvarnosti, pogotovu ne traktate, primjerice o naravi kraljevske vlasti i načinu na koji se ona ostvaruje u vremenu i prostoru koji opisuje. S druge strane, Salonitanska povijest nije samo “književno djelo» u kojemu autor stvara jednu novu, i o realnim zbivanjima neovisnu “priču», nego cjeloviti konstrukt, s jasnom ideologijskom podlogom, sastavljen iz raznorodnih elemenata, od kojih mnogi sadrže slike realnih odnosa, kao što isto tako mnogi zrcale više ili manje raširena shvaćanja karakteristična za doba u kojemu je autor živio i na taj način ocrtavaju duhovni krajobraz (“imaginarno”, “ideologijsko”, “društveno znanje”) svijeta u kojem je živio. Vodeći računa upravo o takvim metodološkim natuknicama u daljoj ću se raščlambi pokušati poslužiti određenim slikama koje Toma detaljno ocrtava, pokazujući time između ostaloga i koliku im važnost pridaje. Temeljem stavova ekspliciranih ili tek podrazumijevanih pri stvaranju tih slika nastojao sam ocrtati autorov odnos, ali i odnos njegovih suvremenika spram kraljevske vlasti. Toma je posve svjestan svih ljudskih mana svoga kralja, ali slika idealnoga vladara, stožera oko kojega se vrti cijela građevina društva, previše je jaka i preduboko usađena u njegov svjetonazor da bi ju se kvarilo otvorenim prigovorima. Kralj je, zapravo, figura koja daleko nadilazi horizont dnevnoga života i svih njegovih gibanja, on se u ljudske ali i u živote različitih zajednica kojih je Toma integralni dio, njegove splitske općine, njegove “zemlje” - Hrvatskoga kraljevstva i, konačno, cijeloga Ugarsko-hrvatskog kraljevstva, upliće samo u izvanrednim prigodama, kada je ustaljeni red poremećen i kada stvari valja ponovno uskladiti s prirodnim stanjem. Te izvanredne situacije, krizne točke u životu zajednice, prije svega ostalog su ratovi, koji izbijaju zbog ljudskih slabosti i opačine, ali i zbog nesporazuma i krivih tumačenja. Kraljevska vlast tu neprikosnoveno intervenira logikom “jedinoga tumača zakona”, i kakva god ta intervencija bila Toma na nju nema zamjerki. Tu je još i smrt, kao u situacijama nakon smrti nadbiskupa. Kralj i oko toga ima svoje ideje, koje se umnogome razlikuju od Tominih. Sam Toma, naime, u duhu ideja koje papinska kurije zastupa još od reformskih vremena i sukoba oko investiture u drugoj polovici 11. stoljeća, smatra kako je izbor novoga crkvenog poglavara stvar prije svih gradskoga klera, i svako uplitanje u taj izbor spremno osuđuje najtežim riječima. No, stvari se mijenjaju kada Bela predlaže, a kanonici spremno prihvaćaju Ëazmanskoga prepozita Hugrina. Od svih laiËkih intervencija jedino za ovu Toma nema nikakva komentara, iako će za Hugrina dometnuti kako mu “njegova drskost nije bila nepoznata”. Može se sa sigurnošću reći da je želja za utjecajem na kraljevskome dvoru samo još jedan od elemenata ukupne slike kraljevske vlasti - ako je kralj izdvojen i iznad društva, opkoljen svojim bliskim velikašima i kao takav vrelo “milosti” koja donosi korist podanicima, onda je posve prirodno da treba naći i pravi put do te “milosti”, a to je moguće samo preko onih koji kralja okružuju. K tomu, izrečena se dvojba glede pouzdanosti kroničarevih prikaza događaja u kojima nije sam sudjelovao samo pojačava stoga što upravo laički utjecaj i politički obziri pri izboru nadbiskupa sluæe Tomi kao obrazloženje većine nevolja što su grad snalazile tijekom tih istih stoljeća i pol. Kršenje, naime, kanonskih propisa i shvaćanja koja potječu još iz reformnih vremena druge polovice 11. stoljeća razlogom su, u piščevoj interpretaciji povijesti, božjega gnjeva koji se u obliku različitih nesreća izlijevao na grad. S druge strane, kada govori o izborima kojima je i sam bio svjedokom (nadbiskupi Guncel, Stjepan, Hugrin i Rogerije), a s obzirom na druge činjenice koje otkriva, kako sam autor tako i sačuvani suvremeni dokumenti, Tomina opažanja i obrazloženja daju za pravo da se zaključi da su u vrijeme vladavine Bele IV. kraljevska moć i autoritet u Hrvatskoj uistinu neprijeporni. Moć i autoritet pri tome počivaju na raširenom shvačanju naravi kraljevske vlasti i prava, onako kako ih ocrtava i sam kroničar, ali, što je isto tako važno ako ne i važnije, i na realnoj snazi koju priskrbljuje kraljevska vojska. Polazeći iz takva konteksta valja zaključiti da svaki pojedinačni prikaz izbora nadbiskupa i motiva koji su stajali iza njega valja podrobno pretresti, a za pitanje realno nazočne i učinkovite kraljevske vlasti u vrijeme koje Toma opisuje kao povjesničar njegovo se pripovijedanje ne može uzimati kao temeljni argument.On the basis of modern interpretative concepts and schemes the author considers the background of stories rendered by a Split chronicler from the 13th century, Thomas Archdeacon. From the description of the “images”’ of the wider social scene, the author focuses on the “image” of the king and his rule. Breaking down this “image”, the author points to various elements of which it consists, trying in his conclusion to discern to which extent Thomas’s narration reflects realities of the time in which the chronicler lived and worked