Polazeći od Hegelova objašnjenja načelnog razlikovanja antičkoga i novovjekovnog “načina studija” i stjecanja zbiljskoga znanja, autor pokazuje da Hegel i Husserl, svaki na svoj način filozofiranja, nastoje ne samo oko povezivanja antičke supstancijalnosti i novovjekovne subjektivnosti nego i oko produbljivanja, a time i ukidanja jednostranosti, kako antičke tradicije mnogolikosti “des sinnlichen Daseins” tako i novovjekovne “apstraktne forme”, predočavajuće subjektivnosti. “Zbiljsko znanje” kao ozbiljenje i “oduhovljenje” onoga općeg, kod Hegela završava sa “Selbstbewusstsein”, a kod Husserla s “phänomenologisches Residuum”, te predstavlja “das Feld einer neuen Wissenschaft” koju Husserl naziva “die Phänomenologie der Lebenswelt”, a Hegel ...