MAGIJA I ANIMIZAM U STARIM RELIGIJAMA: VAŽNOST SUNČANIH KULTOVA U SVJETONAZORU TRADICIJSKIH DRUŠTAVA

Animistic attitudes towards natural objects as prevailing forms of understanding nature and reality are found across all pre-modern societies. Sun and moon are, like other mere physical objects, understood in terms of animate and conscious beings or persons. Ancient peoples feel personal relations towards these heavenly bodies, worship them as gods and make sacrifices to feed them. The sun cults of the Aztecs and the ancient Egyptians, chosen as typical examples to demonstrate these phenomena, can only be explained in the context of animistic, magical and artificialistic belief systems. Developmental psychology of cognitive structures explains the prevalence of these belief systems as parts of the cognitive development of mankind.Animistički stavovi prema prirodnim predmetima kao prevladavajući oblik razumijevanja prirode i stvarnosti postoje u svim predmodernim društvima. Sunce i mjesec su, kao drugi sasvim fizički predmeti, shvaćani animistički i kao svjesna bića ili osobe. Stari narodi osjećaju osobnu povezanost s tim nebeskim tijelima, štuju ih kao bogove i prinose im žrtve da bi ih nahranili. Sunčani kultovi Asteka i starih Egipćana, izabrani kao tipični primjeri tih poimanja, mogu se protumačiti samo u kontekstu animističkih, magijskih i artificijelnih sustava vjerovanja. Razvojna psihologija spoznajnih struktura objašnjava prevladavanje tih sustava vjerovanja kao dijelove spoznajnog razvoja čovječanstva