STIGMA AND CHARISMA

Autor tematizira važnost karizmatske vlasti u tradicionalnim društvima, napose u tzv. prijelomnim vremenima. Max Weber prvi je sociolog koji se sustavno bavio pojmom karizme i karizmatske vlasti u kontekstu tematiziranja problema legitimne političke vlasti. Karizma je osobina neke ličnosti zbog koje ona vrijedi kao iznimna, i zahvaljujući tome njezini je sljedbenici smatraju obdarenom natprirodnim ili nadljudskim moćima ili osobinama ne svakom dostupnim. Takva se osoba smatra bogomdanom ili uzornom i stoga tretira kao vođa. Autor upućuje na vezu stigme i karizme u studiji njemačkoga sociologa Wolfganga Lippa, te polazi od njegovih uvida pokušavajući rasvijetliti tu vezu na Tuđmanovu primjeru. Kako se u jednoj ličnosti u određenim povijesnim okolnostima spajaju stigma i karizma, pojačavajući konačno djelovanje u službi određenih povijesnih pokreta? U svakom društvu u prijelomnim povijesnim situacijama, kad se smjenjuju političke paradigme, kad nastaje kaos u glavama ljudi, stigma i karizma mogu biti točke kristalizacije novog uporišta, novog identiteta. U takvim se okolnostima moraju odrediti vanjske i unutarnje granice između “ovih” i “onih”, “nas” i “njih”. Te granice (etničke, konfesionalne i državne) iznova se potvrđuju slavljenjem vođe, izbacivanjem “nepoželjnih” za koje se, po ideologijskom samorazumijevanju, “zna” tko su (npr. Židovi, Romi, Hrvati, Srbi). U ratnim je okolnostima emocionalna komponenta osobito izražena. Velik se dio stanovništva identificira s karizmatikom. Stvar je, u tom kontekstu, ponosa, primjerice, biti Hrvatom. No, to je tek površina. A na površini je tek puka ideologija za neuk puk kojim se manipulira. Ispod površine se, međutim, vode ekonomsko-političke borbe, borbe za preraspodjelu moći, između ostaloga, eliminacijom konkurencije na temelju etničkih etiketa. Kad stigma postane “ubojitim oružjem” nekoga političkog pokreta, onda su efekti nepredvidivi. I stigma i karizma nerijetko okončavaju u najstrašnijem zlu. Upravo su zbivanja na prostoru bivše Jugoslavije tijekom devedesetih godina 20. stoljeća za to bjelodan primjer.The author analyses the importance of charismatic authority in traditional societies, especially during the so-called watershed times. Max Weber was the first sociologist to explore the concept of charisma and charismatic authority within the context of legitimate political authority. Charisma is a quality of a person because of which they are deemed exceptional and due to which their followers consider them possessed of some rare supernatural and superhuman powers or traits. Such a person is thought of as God-given or laudable and is consequently looked up to as a leader. The author points to the link between stigma and charisma in the study by the German sociologist Wolfgang Lipp. Using his insights as the starting point, the author tries to illustrate his thesis by means of Tuđman’s case. How do stigma and charisma under certain historical circumstances merge in one person, enhancing the final impact on certain historical movements? In every society in watershed periods, when one political paradigm replaces another, when people get confused, stigma and charisma may be the focal points of a new fulcrum, a new identity. Under such circumstances, one must delineate both the outer and the inner boundaries between “these” and “those”, “us” and “them”. These boundaries (ethnic, confessional and national) are time and again confirmed through the glorification the leader and ostracizing “the undesirables” (it is ideologically self-evident who they are, e.g. Jews, Romanies, Croats, Serbs). In wartime, the emotional component is particularly pronounced. The bulk of the population identifies with the charismatic paragon. In such a context, it is a point of pride to be, for example, a Croat. However, this is only perfunctory, a mere ideology for the ignorant and manipulated populace. Under the surface, however, economic/political battles are raging, struggle for the redistribution of power by means of, among other things, getting rid of the competition by ethnic labelling. When stigma becomes a “lethal weapon” of a political movement, the consequences are unpredictable. Both stigma and charisma not infrequently end up in monstrosities. The events on the territory of the former Yugoslavia in the 1990s are an obvious example