Autor u ovom radu istražuje način na koji su organizirani toponimski likovi koji označavaju specifične referente na moru, otocima, podmorju i obali, a osobito one kojima je jedna od sastavnica leksem čiji je sadržaj naziv za vjetar ili stranu svijeta u lokalnim jadranskim govorima. Utvrđuje se da trajnost i snaga vjetra, veličina referenta i pravac pružanja jadranske obale bitno utječu na izbor leksema i organizaciju toponimskih likova. Gotovo su svi likovi u kojima se pojavljuje naziv vjetra ili strane svijeta višesložni, a kao dopune javljaju se pridjevi, prijedlozi, prijedložne sintagme i rijetko imenice. Najčešći oblici u sintagmama su: burnji, južnji/juški, donji, gornji, garbinji, japašnji, zmorašnji, zatim: zbure, slevanta, sjuga, sa...