JÜRGEN HABERMAS AND EUROPEAN INTEGRATION

Autor u tekstu analizira novije Habermasove tekstove o procesu europske integracije i novome međunarodnome političkom poretku. Nakon što je dugo vremena zanemarivao pitanja međunarodne politike, Habermas u recentnim radovima i javnim istupima pokazuje sve veće zanimanje za tu problematiku. Nadnacionalna razina postaje važna kako zbog sve izraženijih ograničenja državne suverenosti u procesu globalizacije, tako i zbog razvoja novih mehanizama međunarodne suradnje i novih regionalnih ekonomsko-političkih integracija. U svojoj teoriji demokracije u nacionalnim okvirima on naglašava njezin deliberativni karakter te prikazuje javnu komunikaciju kao ključnu sferu posredovanja između neformalnih (privatnih) mnijenja i institucija tvorbe političke volje. Međutim, danas je nužno nadići okvire nacionalne države i uspostaviti paralelne mehanizme političke deliberacije i odlučivanja na međunarodnoj razini. Ključan su korak u tom pravcu regionalne integracije, a u Europi je to, dakako, Europska unija. Regionalne integracije moraju nadopuniti institucije UN-a da bi se kompenzirao gubitak sposobnosti upravljanja na nacionalnoj razini i stvorila protuteža globalnom kapitalizmu. U tom je kontekstu važno pronaći odgovore na svojevrsnu krizu identiteta EU. Europska se unija danas često doživljava kao mehanizam birokratskog upravljanja i restriktivne regulacije, umjesto kao jamac dobrog života. Habermas stoga predlaže da se Europu veže uz jamstva temeljnih prava i vrijednosti poput prava na obrazovanje, socijalne pravednosti, autonomije i participacije. U tu svrhu Europska se unija treba razviti u pravcu savezne države. Na euroskeptični prigovor da Europi nedostaje državotvorni narod odnosno jedinstvena nacija kao temelj političke zajednice Habermas odgovara da su europsko građansko društvo, europska javnost i zajednička politička kultura – ako se doista mogu izgraditi – dostatne pretpostavke političkog zajedništva Europe. Proces formuliranja i usvajanja europskog ustava ojačao je sve tri navedene komponente. Ustav također pomaže da se razjasne ciljevi europske integracije (granice širenja EU-a, međuodnos različitih razina vlasti) i da se stvaranjem temeljnoga pravnog akta, u čemu sudjeluju sami europski građani, poveća legitimnost EU-a. Krizu europskog zajedništva izazvanu nejedinstvenim stavom vlada država članica prema američkom ratu u Iraku Habermas vidi kao šansu. Mobilizacija europskog građanskog društva protiv rata (primjer su sveeuropske mirovne demonstracije 15. veljače 2003.) i izgradnja modela proceduralno uređene međunarodne politike i kooperacije koja pospješuje ekonomski razvoj i socijalnu sigurnost tvore protutežu američkom unilateralizmu i težnji za dominacijom. Habermas podržava model “Europe različitih brzina” i smatra da on neće dovesti do raskola unutar EU-a, nego može dinamizirati proces europske integracije. Autor zaključuje da Habermasovi politički nazori o europskoj integraciji i međunarodnoj politici sadrže znatnu dozu utopizma. No pokušaj da se vidi dalje od ograničenja postojeće političke zbilje nužan je ako se ta ograničenja žele prevladati.The author analyzes recent Habermas’ writings on the process of European integration and the new international political order. Having for a long time ignored the issues of foreign policy, in his recent works and speeches Habermas has increasingly turned to these topics. The supranational level is becoming important both due to the more severe limitations to state sovereignty in the process of globalization, and because of the development of new mechanisms of international cooperation and the new regional economic-political integrations. In his theory of democracy at the national level, he emphasizes its deliberative character and shows public communication as the central sphere of mediation between the informal (private) opinions and the institutions of the formation of political will. However, today it is necessary to go beyond the boundaries of the nation-state and establish the parallel mechanisms of political deliberation and decision-making at the international level. The most important step in that direction are regional integrations (in Europe, naturally, it is the European Union). The regional integrations must supplement the UN institutions to compensate for the loss of the ability to govern at the national level and to create a counterbalance to global capitalism. In this context it is important to get the answers to a certain crisis of the EU identity. The European Union today is often seen as a mechanism of bureaucratic management and restrictive regulation, instead of as a guarantor of good life. Habermas thinks that Europe should fiocus on the guarantees of fundamental rights and values such as the right to education, social justice, autonomy and participation. For that purpose, the European Union should develop into a federal state. To the Euro-skeptical objection that Europe lacks a state-building nation i.e a unified nation as the foundation of political community, Habermas responds that the European civil society, European public and the common political culture - if, indeed, they can be built – are sufficient for Europe’s political unity. The process of designing and adopting the European Constitution has strengthened all three components. The Constitution also helps to explain the objectives of the European integration (boundaries of EU’s expansion, interrelationship among levels of goverment) and to enhance legitimacy by creating a fundamental legal act, in the design of which European citizens are involved. For Habermas, the crisis of European unity caused by the disunity of the member-countries’ governments over the American war in Iraq is an opportunity. The mobilization of the European civil society against that war (as demonstrated by the pan-European peace demonstrations of 15 February 2003) and the creation of the model of the procedurally wellordered international politics and cooperation which boosts economic development and social security serve as the counterbalance to the American unilateralism and the aspiration for domination. Habermas supports the model of “multispeed Europe” and thinks that it will not cause a rift in the EU, but can as a matter of fact dynamize the process of European integration. The author concludes that Habermas’ political views of the European integration and international politics contain a remarkable dose of utopism. However, the attempt to see beyond the limitations of the existing political reality is a must if these limitations are to be overcome