Marko Marulić i hrvatska književnost

Općeprihvaćeni naziv “otac hrvatske književnosti” Marulić duguje ponajprije spjevu Judita. Iako nije najstarija pjesnička knjiga, ni najstariji hrvatski ep, ni najčitanija hrvatska knjiga, Judita je postala zaštitni znak “harvacke” stihotvorbe, dokazavši mogućnost primjene humanističkoga visokoga stila i mjerila u “pučkom”idiomu, i potaknula procvat poezije na hrvatskom jeziku. U Juditi je pjevao u dvanaestercu s četverostrukom rimom koji će funkcionirati kao znamen Marulićeva bašćinstva i intertekstualne prepoznatljivosti. Marula je vodilo geslo: ostati vjeran vlastitim korijenima i istodobno razvijati i ostvarivati duhovna i umjetnička dobra prema europskim kršćanskim kriterijima i vrijednostima. Već za života izazvao je poštovanje, osobito mlađih splitskih humanista, o čemu svjedoče brojne mu pohvalnice. O recepciji Marulićeva djela svjedoče osim P. Hektorovića, I. Crijevića i Zadrani P. Zoranić, B. Karnarutić, Š. Budinić, J.Baraković, B. Kašić. Osim njih, i J. Habdelić, P. R. Vitezović, R. Levaković, A. Vitaljić, I. Dražić, I. Mažuranić, I. Kukuljević, što izravno, što neizravno referiraju Marulićev utjecaj i slavu. S jubilejom 1901. g. Marulić iznova postaje težišna točka književnog stvaralaštva i preispitivanja u vlastitoj leksičkoj i pjesničkoj baštini. Mnogi su pjesnici, pripovjedači i kritičari progovorili o Maruliću, a pisac Judite susreće se u fikcionalnim djelima V. Deželića, S. Novaka i V. Nazora, te u skazanjima V. Lozovine, G. Bulata, Milana Begovića, F. Markovića i Krste Pavelića. Najplodotvornije se Marulićeva inspirativnost ogleda u hrvatskoj poeziji. Gjuro Arnold, V. Nazor, V. Čerina, T. Ujević, T. P. Marović samo su neki u čijim se stihovima pojavljuje Marulićev lik. Štoviše, bilo je i pokušaja oponašanja samog Marulića (V. Nazor i V. Kovačić); zahvaljujući Ujevićevoj modernističkoj simulaciji, tj. upotrebi nekih Marulićevih izraza, oni prestaju biti arhaizmi i vraćajuse u moderni pjesnički leksik. No, tek u postmodernističkoj poeziji uspostavljen je istinski dosluh s Marulovom tvorbom, u čemu ključna uloga pripada T. P.Maroviću. Kod njega su metrika i leksik Marulićeva spjeva funkcionirali u pjesničkom činu gotovo petsto godina nakon nastanka. Zahvaljujući Marovićevoj Suprotiva Marulićev je stih ušao u suvremeno pjesništvo bilo kao postmodernistički postupak, bilo kao novostilizirana uspomena na “oca hrvatske književnosti”. U takvoj njegovoj reinstalaciji posebno se ističe Tonko Maroević u čijoj se scenskoj adaptaciji Judite teško razaznaju njegovi umetci jer su toliko prilagođeni Marulićevom stilu i rimariju. Marulićev se utjecaj reflektira i kod A. Stamaća i L. Paljetka te mnogih suvremenih mediteranskih i kontinentalnih pjesnika (S. Adamić, S. Diana, J. Fiamengo…) Marko Marulić je živa ponornica hrvatske književnosti u polutisućljetnom luku i čimbenik kohezije hrvatske književne svijesti. U toj je ulozi izdržao kušnje vremena, promjene ukusa i poetičkih strujanja, kritičke moderne provjere iznanstvene interpretativne metode, što mogu samo veliki pisci i pisci srođeni s genima naroda kojemu pripadaju. I zato figura elokvencije “otac hrvatske književnosti” ima zbiljsko dugovjekovno pokriće, a bit će valjano uporabiva i ubuduće