Održivost deficita tekućeg računa platne bilance odabranih tranzicijskih zemalja

The article examines the question of whether the current account deficits seen in selected transition economies in recent years mainly as a symptom of the dynamic economic activity of the catching-up process are a source of potential macroeconomic destabilisation. Given the possible significant reduction of capital flows, as well as restrictions and lessons from recent financial crises, current account deficits must be closely monitored in the region. In this respect, the issue of ‘current account sustainability’ in seventeen transition economies is investigated. For this purpose, two accounting frameworks (Milesi-Ferreti and Razin, 1996; Reisen, 1998) based on certain strict assumptions are employed. The results show that if the observed level of foreign direct investment (FDI) flows is kept in the medium run almost all countries could optimally have a higher level of external deficit, with the exception of countries such as Baltic States, Hungary, Macedonia, Moldova and Romania. Accordingly, the maintenance of relatively large FDI inflows (especially greenfield investments) to national economies is a key priority in securing future external sustainability. In the end, the results indicate that current account deficits of transition economies that exceed 5 percent of GDP generally involve problems of their external sustainability.Članak istražuje da li problem visokih deficita tekućeg računa platne bilance odabranih tranzicijskih zemalja posljednjih godina, vidljiv kao simptom dinamičke ekonomske aktivnosti procesa ekonomske konvergencije predstavlja izvor makekonomske destabilizacije. S obzirom na mogućnost značajnog smanjenja tijeka kapitala, uključujući njihovo ograničenje i lekcije na temelju posljednjih financijskih kriza, dinamika i visina deficita tekućeg računa mora se pažljivo pratiti i u tranzicijskoj regiji. U tom pogledu analizirana je problematika ‘održivosti tekućeg računa’ u sedamnaest tranzicijskih zemalja. U tu svrhu koristile su se dvije obračunske metode (Milesi-Ferreti i Razin, 1996; Reisen, 1998), koje se temelje na određenim strogim pretpostavkama. Rezultati pokazuju, da ukoliko se nastavi promatrana razina tijekova direktnih stranih investicija u srednjem roku, gotovo sve tranzicijske zemlje mogu održavati veće razine deficita tekućeg računa, osim Mađarske, Makedonije, Moldavije, Rumunjske i baltičkih zemalja. Prema tome, održavanje relativno visokog priljeva direktnih stranih investicija (osobito tzv. ‘greenfield’ investicija) treba biti jedan od ključnih prioriteta u osiguravanju buduće vanjske održivosti nacionalne ekonomije. Na kraju, rezultati analize ukazuju da ukoliko deficit tekućeg računa platne bilance pređe granicu od 5% BDP-a tada uglavnom predstavlja problem vanjske održivosti deficita tranzicijskih zemalja